Skip to content

Kazivanja

Kazivanja
  • Blog
  • Priče
  • Knjige
  • Knjige, 2

Dan: 3. prosinca 2020.

Nije vredno truda

03/12/2020 (Un)satisfied Housewife

Toliko o tome.

1
Blog  Leave a comment

Novi blogovi

  • Sloboda.Ne.

    Imam dovoljno (previše) godina da bih se povremeno osećala kao moj rođeni otac. Znate ono: u moje vreme? Svakom je njegovo detinjstvo/mladost najlepše (čak i ako su te do škole vijali vukovi). Moja netrpeljivost, tako često iskazana na ovim stranicama, svakako jednim delom ima veze s godinama koje sam za sobom ostavila. Nisam u stanju to da poreknem. Verovatno nisam u stanju ni da se odbranim. A i zašto bi, pitaćete? Možda zato što sam kratkog fitilja, lako planem, i više nego ponekad postupam neobjektivno. Obzirom da, ponavljam, imam dovoljno godina da budem svesna toga; nije mi baš pravo. Volela bih govoriti (barem ovde) koliko god nepristrasno mogu. To je jedan od razloga što ovde nikada nećete naći extremno desničarsku propagandu, ispade homofobije, pozivanje na linč svakoga ko nije moje boje kože itd. Svesna sam da sam veoma gruba kad govorim o nekim stvarima, da ponekad čak pređem granicu ukusa – osim toga, nikad se za veka nisam grozila psovanja i ovde ga mnogo ima. Međutim, čak i ako detaljno izbistrite čak i moje najgore rantove, ne verujem da ćete naći neku ludu nacističku teoriju ili poziv da Bog na mestu spali sve homosexualce. Ne radim to jer sam fina (nisam fina, nikad nisam ni bila), već zato što to zaista nisu stvari koje mislim, u koje verujem i u koje bih pokušala ubediti ma koga. Što opet ne znači da sam objektivna. Moja metalska faza u gimnaziji svakako je bila vrlo čudna mojim roditeljima. Još se sećam lica koje je moja majka, odgojena u katoličanstvu, napravila kad je videla naopaki krst na zidu moje sobe. Moj je otac smatrao da su moji izlasci u 11 naveče nenormalni, obzirom da je on u svoje vreme imao korzo od 8 do 10. Da nije bilo majke, koja je i usprkos našem celoživotnom neslaganju i zgražanju nad mojom blasfemičnošću; svejedno imala razumevanja da svaka generacija ima drugačije načine – nisam baš sigurna da me otac ne bi probao zatvoriti u kuću. On je imao mnogo radikalnije mišljenje o celoj toj situaciji. I, kako su geni čudo, možda sam ja više povukla na njega po tom pitanju, nego na svoju mnogo tolerantniju (i razumniju, barem u toj stvari) majku. To nije baš misao kojoj sam rada. Međutim, kad dođemo do srži, niko nije sam svoj sudija. Drugi ljudi nas često bolje procene nego mi procenjujemo sami sebe. Jedino što ja mogu, to je da govorim, a tu su drugi da mi kažu da li grešim, da li sam subjektivna i ostalo. Naprimer. Tokom praznika mnogo sam vremena provela dok mi je u pozadini drndao MTV, VH1 itd. Prvo sam okrenula na ono što nazivam “muzikom svog detinjstva” a to su 80-e (za koje sam intimno vezana mada sam većinu pesama iz tog perioda čula s najmanje 10 godina zakašnjenja), pa 90- i rane 2000-e (a što je muzika moje adolescencije), ali onda mi je palo na um da čujem šta je aktuelno. Ja ne pratim trendove, pogotovo ne u muzici. Ako i čujem nešto novo, to je zato što sam slučajno naletela, ne išla da tražim sa svrhom. Tako da nisam imala ni najdalju predstavu šta današnja deca slušaju – pre nego sam otišla sa svrhom da vidim šta je to što slušaju. Sad, ja ne uređujem MTV, ali bih volela da mogu porazgovarati s nekim odgovornim licima tamo. Mislim, onima koji se pitaju koje će se pesme (obratite pažnju da ne kažem: žanrovi) puštati. Obzirom da bih htela da mi se daju argumementovani dokazi da na planeti, ili u Americi (što je faktički jedno te isto) ne postoje drugi izvođači osim, kao prvo, Drake (kojeg, privatno, zovem Drek), zatim Dua Lipe, Rite Ore, Ave Max, Nicki Minaj i Cardi B-e (koje inače ne razlikujem jednu od druge). Volela bih da mi neko da proverene dokaze da ne postoji nijedan žanr na planeti više osim repa, i ni jedan izvođač (izvinjavam se, ne mogu ih zvati pevačima) osim maločas pobrojanih. Jer, koji bi inače drugi razlog postojao da MTV ne pušta ništa osim njih? Ne, nemojte mi govoriti kako se puštaju jer su najpopularniji. Kao prvo, to je neka posve druga priča, a kao drugo, zar stvarno verujete da 300 i nešto miliona Američana i još barem isto toliko dece širom sveta sluša isključivo samo Dreka? Šta, milijardu ljudi na planeti nema većih ili bar drugačijih talenata nego što je Drek? Cela planeta sluša isključivo samo rep? Cela planeta isključivo voli rep, i svi su izvođači isključivo reperi? Dok sam ja spavala pod kamenom, svi ostali muzički žanrovi su nestali, nijedno dete se više ne rađa  muzički talentovano i niko više na planeti nema sluha ni za šta osim za rep? StvArno? Što bi rekli Somborci. Kad sam zadnji put proveravala, pre nekih petnaest godina, recimo, u Americi je postojao i grunge, postojao je i country. Šta, vraga, postojao je i rock, house, funk, postojao je sladunjavi pop (ono što zovem nja-nja muzika). Postojali su jebeni dečački bendovi. I još koešta. Hoćete da me ubedite kako više ne postoji ništa osim repa i Dreka? Ako mislite da preterujem, okrenite MTV hits, i onda se vratite da mi kažete koliko ste puta čuli Dreka u roku od sat vremena. I koliko su puta u tih sat vremena pustili jednu te istu Drekovu “pesmu”. Moj prezir spram repa je evidentan. Priznajem, subjektivna sam. Za mene to nije muzika. Ličko nijemo je muzika, rep nije. Spotovi su performansi, ne muzički spotovi. Ne kažem da pevača treba staviti između dva fikusa dok peva, ali ne vidim nikakvu poveznicu s muzikom kad mi ceo ekran zauzme kakva monstrozno debela crnačka (izvinjavam se, ali uvek su crnačke, nije rasizam, samo iznosim fakte) guzica ili sise. “Spotove” koje sam videla mogu razvrstati u dve kategorije: porno, i feminizam – a više nego često je to jedna celina. Tekstovi? Nemojte me zasmijavati. Da li bi se kladili na Dreka i njegovo (ne karikiram) “Igram. Kao. Majkl. Džek.Son.”, ili na Nicki i Cardi (mislim da su one) koje “pevaju” kako im […]

  • O ravnopravnosti u dreku

    Palo mi je na pamet zašto me, možda, toliko iritira današnje društvo. Kad kažem društvo, mislim Zapad. Svi smo mi nostalgični spram prošlosti, ali mislim da nije u tome stvar. Ili bar ne samo u tome. Kad govorim ovim zidovima ovde, to iz mene govori moja ljubomora, verovatno. Dođe mi da pomislim da bih i ja volela da sam imala vremena i volje baviti se svetskim problemima u svojoj petnaestoj godini; međutim, na delu su bile mnogo preče stvari. Bio je rat, i bio je post-soc-komunizam; što će razumeti jedino onaj ko je doživeo i jedno i drugo. Jer, to se zaista ne može objasniti pukim rečima. To možete samo na svojoj koži osetiti. Kao što iz porodica alkoholičara često dolaze vatreni protivnici alkohola, tako i iz zemalja koje su bile komunističke, ili, poput moje, šurovale s komunizmom; po pravilu dolaze najvatreniji protivnici istoga. Nemojte me pogrešno shvatiti – moje detinjstvo je bilo ok. Moje školovanje nije koštalo ni dinara, čak su mi i školski udžbenici bili besplatni. Nikad nisam platila ni jedan odlazak kod lekara. Moj je otac četrdeset godina radio za istu firmu, i nikad nije radio nigde drugde. To je po pravilu tako bilo – skoro sva moja rodbina, prijatelji mojih roditelja; imali su sigurno zaposlenje posle školovanja, i većina ih nikad nije promenila posao. Da nije bilo rata, ne bi ga promenio ni onaj manji deo. Život se činio sigurniji, država je imala većeg smisla, lopovi na vlasti su krali manje nego ovi današnji i zato jaz između elite i običnog puka nije bio velik kao danas. Ne znam koliko bi mi se mišljenje promenilo i na koju stranu, da nije bilo rata. Verovatno bih sa mnogo više žuči posmatrala to vreme. Mladost čini da stvari dobiju zvezdanu prašinu koju po defaultu samo mladost vidi. Nije mi, začudo, toliko smetao sam rat – mora da sam luda, ali tako je bilo – usprkos tome što sam svojim očima gledala kako se svet koji sam ceo život poznavala ruši i rasipa u prah i pepeo. Najgori je deo došao posle rata, posle totalnog sloma soc-komunizma i na velika vrata ulaska Zapada. Neću sad o Zapadu kao Zapadu, i šta mislim o njegovom “dolasku” u ostatke države u kojoj sam se rodila i rasla. O Zapadu ionako dovoljno govorim ovde. Pre bih da progovorim o posledicama. O tome kako je, s dolaskom kapitalizma i zapadnih vrednosti (?) zemlja postala savana u kojoj je na snazi samo jedno pravo, pravo jačega; a pri tom ne mislim jačeg kao mudrijeg, sposobnijeg, preduzimljivijeg. Mislim jačega bukvalno. Ko ima veći pištolj, taj je šerif u gradu. Ko ima deblji obraz, manje morala, više sociopatskih odlika, ko je bešćutniji, beskrupulozniji, gramziviji – on piše i sprovodi zakone. Za razliku od nekih bivših delova moje (bivše) države, koje je Zapad uz pomoć domaćih kvislinga potpuno pokupovao; ovde još uvek ima nekih znakova neovisnog života, s tim da su oni svaki dan sve slabiji i takoreći na izdisaju. Sigurnost s kojom se moja generacija rodila i koju je uzimala zdravo za gotovo, odavno je mrtva. Više ništa nije sigurno, ni posao, ni zdravlje pa ni život sam. Firme propadaju, mali se biznisi zatvaraju, ljudi menjaju poslove ko prljave gaće. Rade za 350-400 EUR, što je manje nego iznosi mesečna potrošačka korpa. I pazite! Ovaj put ne kritikujem Zapad. Ta neosnovana teorija da svako kreće sa istih pozicija i posle je samo sebi kriv ako se ne izdigne iz siromaštva i ne sredi svoj život, jeste samo to, neosnovana teorija u zemlji u kojoj se deca lokalnih kriminalaca školuju po Evropi iako imaju manje mozga i sposobnosti od deteta nekog fabričkog radnika. Ljudi ne polaze s istih pozicija, jer se tvoj budući boljitak u životu meri čistoćom srebra one kašike s kojom si se rodio. Roditelju danas ništa ne znači čak i ako u kući ima novog Mozarta, jer mu nije u stanju platiti časove klavira; dok u isto vreme neki šljam i đubre koje je pokralo državnu firmu i pripada vladajućoj partiji u kući drži pet klavira za pokazivanje tabloidima, mada nema ni trunke sluha. I opet kažem, ne krivim Zapad! Zapad je takav kakav jeste. Niko nas nije tukao po ušima da se igramo liberalnog kapitalizma i pokušavamo bosti s rogatima. Niko nas nije terao – mada ima masa onih koji tvrde da jesmo bili naterani – da se upuštamo s Moćnima, koji će ući na naše tržište i uvek biti konkurentniji od domaćih proizvođača, zato što im robu prave deca-robovi u nekoj vukojebini u južnoj Aziji. Naš čovek ne može otvoriti fabriku u nekom slum-u u Indiji, već mora plaćati domaće radnike koji – naravno – ne dozvoljavaju da budu plaćeni kao da rade u nekom podrumu 24/7 u indijskom slum-u. Zato naš čovek nikada ne može biti konkurentan, i zato su nam marketi puni zapadnjačkih proizvoda, i sav novac koji tamo ostavljamo, puni džepove nekih zapadnjačkih bilmeza, ne državnu blagajnu.  Ali, ne pričam sad o tome. Ponavljam, zadnji put, ja ne krivim Zapad. Ne možeš kriviti nešto zato što je takvo kakvo jeste. Jedino što možeš, to je da biraš hoćeš li to prihvatiti, ili ne. Ne menjaš narav Zapada – biraš da li ti se ta narav dopada ili ne. Ono što pokušavam reći, jeste da ovde ljudi naprosto nemaju ni vremena ni volje da se zajebavaju sa socijalnom pravdom, stotinama gendera, pravima transeksualaca itd. Ovde ljudi nemaju ni vremena ni prilike da mrče gluposti po Twitter-u. Da bi vodio krstaške ratove po socijalnim mrežama, išao u marševe protiv belog muškog patrijarhata i obilazio galerije u kojima su slike rađene menstrualnom krvlju; kao prvo ne smeš biti gladan. Ne smeš imati egzistencijalnih problema. Raznovrsnost gendera nije egzistencijalni problem. Egzistencijalni je problem kad ti uterivači dugova dođu na vrata jer nemaš od čega platiti kiriju. Znaš? Zato kažem da moj otpor spram zapadnjačkih vrednosti (?) verovatno ima veze s – ljubomorom. Možda bih i ja htela biti dokona, i možda bih htela da je cela moja država toliko bogata i dokona […]

  • Sve će to narod pozlatiti

    Kad ste na nekoj prekretnici, ili pred kakvim bitnim događajem, zapitate li se je li vaš život išao kako treba? Da li vas uhvati strah da ste uludo straćili godine, ili ste pak ponosni na sebe? Po svojoj (grešnoj) naravi, čovek je sklon da zanemari loše stvari koje mu se dešavaju ili koje možda i sam čini, i da se okrene onim mrvicama uspeha i boljitka koje je eventualno dosegao. Niko ne želi da kaže: imam sto godina, i ista sam budala kao i s dvadeset. To bi značilo priznati kako smo luzeri i nesposobnjakovići, a ako ljudi nešto teško sebi priznaju,  onda su to dve stvari: da im se bolja polovina ipak švalera; i da su straćili život. Često na bolje polovine koje se švaleraju. Međutim, uvek sam mislila da to, pre svega, ima veze s očekivanjima. Što veće i nerealnije apetite imamo, brže ćemo se i lakše razočarati. Time svakako ne mislim da bi trebali ići linijom manjeg otpora, živeti u šupi i jesti ono što isprosimo. To samo znači da bi – možda – valjalo smanjiti doživljaj. Kad si mlad normalno je da imaš grandiozne ideje i snove. Ali kad izađeš u svet, većina nas nauči kako svet funkcioniše, a ne funkcioniše tako da svakom otvara puteve ka ostvarenju grandioznih ideja i snova. Štaviše, vrlo malo puteva otvara uopšte, i oni su svi od takvog reda da ih naš mladalački um po pravilu prezire. Međutim, to je nešto s čim se ili naučimo živeti, ili krenemo lupati glavom o zid sve dok je ne razbijemo i ne iskrvarimo. U ovim godinama, malo mi je ili skoro ništa ostalo od snova koje sam kao dete gajila. Najposle se ispostavilo da mi je u životu najbitiniji mir, sigurnost zbog koje ću mnoge snove baciti pod voz. Ne žalim zbog toga jer smatram da to i jeste poenta odrastanja: da shvatiš šta, zapravo, želiš; šta je to što ti treba i što će te usrećiti. Haosan život svetski poznatog ratnog izveštača, naprimer, rapidno gubi na vrednosti ako shvatite da vam najviše radosti donose mirna nedeljna poslepodneva. Čak i kad su to ista ona nedeljna poslepodneva u vezi kojih sam, na vrhuncu svoje balavačke arogancije, jednom davno izjavila da ću se pre ubiti nego dozvoliti sebi da ih imam. Kad bi pamtila starost šta joj je sve lupetala mladost, mnogo bi lakše starost smrt čekala. Nisam  pristalica zamisli koje smo pokupili od američanskih gurua o tome da je “dovoljno hteti” i da “možemo sve što hoćemo, samo ako se odlučimo”. Za mene su to infantilne ideje koje nikakvog korena u realnom životu nemaju. Možemo ono što nas osere i po pitanju čega nam se milion stvari posloži, pravo vreme na pravom mestu uz poznavanje pravih ljudi itd itd. Nikakve diplome, magisteriji, doktorati, naporan rad nemaju mnogo veze ako vas ne osere da se nađete u posedu nekih stvari na koje nemate uticaja i do kojih prostim slučajem dođete. To ne znači da bi sad svi trebali sest da plačemo usled saznanja da je praktično nemoguće da ikad postanemo astronaut ili čuveni atleta ili glumac. To samo znači da ćemo imati mnogo sretniji život ako se manemo nerealnih megalomanskih ideja i počnemo da razumevamo kako svet, u stvari, funkcioniše. Kao što je đavo u detaljima, tako je i sreća, jeste li kad razmišljali o tome? Možda nisam u pravu, ne znam. Možda je sve ovo trabunjanje osobe koja je prošla prime time svojih godina i sad propoveda o kiselom grožđu. Možda sam trebala biti upornija oko one karijere čuvenog ratnog izveštača. Možda mi niko neće poverovati ako kažem da žalim zbog par stvari, ali da nijedna od njih nije ta što nisam postigla svetsku slavu, i da se ponekad nedeljom poslepodne nasmijem svojoj petnaestogodišnjoj Ja s njenim radikalnim idejama o tome kako se čovek treba ubiti ukoliko doživi da ga zadovoljavaju mirna nedeljna poslepodneva. Ne znam mnogo, ali znam da mladost ima ekstremističke ideje i da je strog sudija. Ostavljam svakom da iz te rečenice izvuče šta misli da treba.

Nove priče

  • Edda Leifa Gunnarsona

    On stajaše sam sred polja dimom okovanog. Umoran; od zadaha krvi zauvek pijan a večito usta suvih; stajao je i čekao. Šta ili koga; nije znao. Znao je samo da čekati mora. Kako su zvali polje ovo pre nego ga Smrt svojim nazva? Šta osta od sela u fjordu u koji, sa zmajevom glavom na pramcu; jutros pristaše? Ko će ikada više zaći međ crne kosti kuća popaljenih? Pepeo žareći što umire. On nikoga više ogrijati neće u noćima mrzlim kada od gladi mahniti čopori iz šuma silaze. Ni zle ptičurine što ljudskim mesom svoj porod hrane neće se gnezditi ovde. Ni jedan čovek nije preostao. Koja je majka pred spavanje kose splitala onoj bezimenoj bosih peta koju je danas s braćom podelio? Kakvim ga je samo očima pogledala kad joj na pragu ubi ono golobrado muško što ju je spasti pokušalo!.. Očima plavim kao lednička jezera u praskozorje čistog zimskog dana. Nije zaplakala njima. Još ne silova i ne pogubi ženu a da joj suzu u oku uhvati. Narod moj, on plakati ne ume. Ta krv što mi se za stopama cedi; to krv je i Leifa, sina Gunnarovog. Silovah sestru svoju. Braća mi silovaše sestru našu. Ubih svog oca kad ubih njenog sred polja ovog na kome stojim. Zmajevog pramca jutros pristadosmo da svoje pljačkamo. U mač pogleda o koji se oslanjaše. Mač do balčaka u gustu i crnu krv ogrezao. Mač nenapojiv što večito žeđa. Kad li jedno postaše; Čovek i Mač; da li ih ikada bejaše dvoje? Kada si prvi put ožedneo; Leife, Gunnarov sine? Ono kad se prvi put na drakkar svog oca Gunnara pope? Kad prvi put ubi, pa ti braća tvoja rekoše: tek sad si muško? Tek kad se ratnikom uzmogneš zvati, tek onda i muškarcem smeš? Ili si žeđati počeo uz vatru skalde slušajući još onda kad ni imena svoga pravo znao nisi. Možda si se žedan rodio; Leife, Gunnarov sine. Tad glas reče: -Leife Gunnarsone. Preko ramena se obazre; ne mareći. Ne pitajući ko bi to progovarati mogao sred polja ovog na kojem još jedino on diše. Ni u parama lešina ljudskih koje se u crveno dizaše nebo njena pojava ne iznenadi njega; umornog ratnika, usta suvih. Upita tek: -Tebe li čekah ni ne znajući koga? Odgovorila mu je: -Ja kći sam Oca svoga. Po tebe dođoh, da. On pogleda bolje. Na belom konju bela žena. Na pastuva vitkih, u dim zgarišta uronjenih nogu uzjahala žena kože kojoj su samo visoki snegovi glečera nalik. Ista rubin-vatra u oku im odsijava; ko da su brat i setra. Ili jedno. Ne mogaše razabrati, skoro, posrebreno zlato njene, od grive zveri s kojom se mešala. Niz gola joj bedra do kolena padaše. Na čelu mir i spokoj; na štitu, balčaku i mišici nagoj svete rune; na licu ništa: ni oholosti ni milosrđa; ni podsmeha ni prijateljstva. Mač je držala. Kao obećanje. Ne opomenu. Mač napojen a sjajan kao tek iskovan. Mač po kojem se krv ne hvata. Htede joj reći: sestro, kćeri, majko. Nazvati je milosnicom, robinjom i gospodaricom svojom. Iz plemena dolazeći što plakati ne ume i čije su reči teške i oštre kao i mačevi im za pasom; on nem osta. -Po tebe dođoh; ponovi ona; po tebe dođoh, Leife Gunnarsone. Braća i otac tvoj čekaju. Mršteći se, rekao je: -Otac moj, zar? Davno otpremismo Gunnara u plamtećem njegovom drakkaru niz vodu. U šaku mu stavismo mač njegov; pod noge robove njegove. I moja majka ode s njime tada. Dođe li po mene da me odvedeš mrtvim očevima mojim? -Sve vas odvodim njima. Svi se ocima svojim vraćate. -A ti? -Ja od Svoga nikad ne otidoh. On okrete glavu i pogleda još jednom: paru lešina, crveno nebo, umiruće tinjanje sela dole u fjordu. Reče: -Ne mogu s tobom. -Zašto ne, Leife Gunnarsone? -Mač mi je u krvi. -Opraćeš ga. -Hoću li oprati ruke, sestro? Činjah krivo. Bela i zlatna; žena se nasmija; a crveno nebo preseče žežena munja. -Pramac sa zmajevom glavom, selo u fjordu, ona kojoj nikada ime saznati nećeš a čijeg si oca i brata danas ubio… Nikad ne činjaše ni pravo ni krivo; Leife, Gunnarov sine. Ti si tek svojim putem hodio. -Dokle me dovede? -Do granice. Ja dođoh da te preko nje prevedem. Ne vidiš li da se smrkava? Ne vide li Sumrak kako nailazi? Nikoga više nema. Sam ostade. Vreme je da pođeš sa mnom, brate. Samo je na tren pogled skrenuo; ili ga zaslepi štit njen i odsjaj rubina u oku. Mača koji je, neizgovoreno obećanje ispunjavajući; podizala mišicom runama iscrtanom. Tada se nasmijao; i podižući sopstveni u odgovor; rekao: -Skaldi mi istinu govoraše. Nema smrti časnije do smrti u boju. Ona obode konja i odvrati veselo; skoro kao devojčicu da sluša: -Svi ratnici ginu u boju; Leife Gunnarsone. Ja dolazim samo po najbolje.

  • Herbarium

    Izađeš u majsko, svetlo jutro. Trebaš paziti da dan ne sluti na oblake i kišu. Cvet bereš čim počne da cveta, a list pre cvetanja. Čičak je grimizan; kantarion žut i cveta do jeseni. Zova žbunasta, mlečnog soka. Pečurka raste sred vilinskog kola. Čuvaj se klobuka jarkih boja, i odbaci sve što ti nije od koristi. Ne svlači odeću pod lunom ćudljivom. Sutra ćeš imati groznicu, ali ne i pameti. Ostavi priče iz zapećka neukima. Pod lunom zabuna plete varke i obmane. Trebaš kuću u šumi, na proplanku. Nema straže bolje od grane i debla; i pažljivih očiju zverčica. Kad zorom sa praga osmatraš svetlo nebo i njušiš dan; neka ti noge ostanu na zemlji. Pazi da kakav potok teče blizu. Voda sve nosi: bol, strah, zebnju i zle namere. Nađeš li oko kuće učvoreno platno, baci ga u vodu da se vrati onome ko ga je pleo. Spali ga u vatri. Nemoj da unosiš preko praga. Budi milostiv spram onoga što raste iz zemlje i živi pri zemlji. To su ti sestre i braća. Ne ranjavaj drvo da potpališ ognjište: poberi umrlu granu iz trave. Ne prisvajaj ništa iz obesti, i poštuj sve što si uzeo. Nauči da kažeš: oprosti, i hvala. I reči mogu biti žrtve paljenice. Ne trebaš da prosipaš krv da bi te nebo čulo. Krv se uvek prosipa zbog čoveka. Ni zemlja ni nebo ništa nemaju s tim. Neka ti na ognjištu uvek ima vatre. Peri lice i ruke. Nemoj da ti se gamad zapati pod krovom. Plevi baštu. Gledaj lica onih koji ti govore, osluškuj im boju glasa. Pazi da li kriju dlanove i oči. Neko ti neće reči istinu, a neko ne ume. Nauči da napraviš razliku. Razmišljaj kad puštaš ljude sebi. Uštedi si vreme, trud i rane. Ne ismevaj dobru nameru i želju, sve i kad im ne možeš uzvratiti. Ne uzvraćaj tek iz pristojnosti, zbog straha, ugleda i koristi. Uzvrati kad upoznaš i kad ti prija. Pazi šta ti prija. Kad okasniš svečeri daleko od kuće, svetlo što igra u srcu šume možda je odsjaj ćumurdžijske vatre. Ne plešu vile za svačije oči; i nikad ne plešu onima koji ih vide svukud. Bace li se kamenom za tobom dok hodaš selom, seti se toga. Ne mari za imena koja ti nadevaju. Ne osvrći se zbog šapata. Često se desi da čovek kudi baš ono što potajice želi. Uvek se desi da kudi ono što ne razume. Budi čist telom i glavom, i sam pred sobom. Nema osvete gore od one kojom ćeš sam sebi naplatiti ako se na to oglušiš. Ali ne uzmi olako savete i još ih škrtije davaj. Od boljke i žeđi zavisi koji ćeš cvet uzbrati jutros. Zato ih ne uzmi ni od mene. Ja pričam o čajevima koji leče moje grlo, i samo mom nepcu prijaju. Ti treba da izađeš sam.

  • Pedalj kože

    Znam tačan datum, tačan trenutak kad sam zamrzeo Pata. Znam kakva je gužva bila u pubu. Znam da je bio St.Patrick’s Day. Sećam se kako su neke pijane irske budale urlale secesionističke pesme IRA-inih bombaša – šta, vraga, sećam se i koje su to pesme bile. Sećam se kako je neko prevrnuo onu besmislicu od trbušaste staklenke sa mirisnom svećom i kako se vreo vosak rasuo duž celog stola, crven poput sveže krvi. Izgledalo je kao masakr, ili oltar tokom crne mise. Kao nešto sasvim primereno rađanju demona. Ne verujem u slučajnosti, a vi? Danas bih se mogao zakleti da sam osetio momenat u kojem se u mojim slabinama neki važan deo otkačio. Ne kažem: glavi; jer sam sasvim siguran da to s glavom nikakve veze i nema. Na svetu postoje planski, sračunati, ledeno racionalni pomori kojima su smisao, i svrha – kad im jednom sagledate krajnji cilj – bleštavo jasni, i svetle bakljama logike. Ima ljudi koji svesno, s potpunim razumevanjem uzroka, načina i posledice gaje svoje lične demone, hrane ih kakvog su god mesa gladni i vode, ili bivaju vođeni, krajnjem cilju neopterećeni savešću ili krivicom. Ako je vaše zlo od takve vrste i korena, vi ste sretan čovek. Ja nikad nisam hteo da sretnem Celinu. Da mi je ostavljeno da biram, poslednje što bih izabrao bilo bi da sretnem Celinu – pored Pata. Da sam te večeri u pubu znao šta će se dogoditi trenutak pre nego me je moj nabolji prijatelj – moj brat – pozvao da se okrenem; verovatno bih radije slomio vrat nego to učinio. Ali, okrenuo sam se; posred svih onih pijanih i ludih Iraca, sa prstom zlatne tekućine u svojoj čaši i svojom besramnom arogancijom bogatog naslednika koji zna da mu se bogovi smeše. Život je bio sjajan pola sekunde pre toga. Samo delić udisaja, treptaj – jedna vlas trepavice debljine rascepina između trenutka u kojem sam bio siguran da se bogovi na mene smeše, i sledećeg u kojem sam shvatio da mi se, zapravo, smeju. Morate razumeti jedno: Celina nije najlepša žena koju sam u životu sreo. Da su stvari toliko banalne, onda bi ih i glava objasnila. Čak i tokom tog prvog magnovenja u kojem smo se upoznali, bio sam potpuno svestan da sam već video – a i ne samo video – devojke pravilnijih crta, lepšeg kroja usana, izdašnijih oblina. Ako postoji neka pokora za izdajništvo; ako se teret koji nosim na ramenima ičim pod nebom (i zemljom) može iskupiti; ako postoji pravilna raspodela između greha i kazne; kosmička pravda; onda je to moja potpuna, celovita svest da je Celina, mada ne najlepša žena na svetu – iako, sasvim sigurno, ne najslađa, najduševnija ili najplemenitija – u mojim očima svejedno savršena. Ne može biti prostije. Od te večeri u pubu ja ženski rod delim na Celinu, i sve ostale. Slepi, zahvalite bogovima. Razumni, nosite svetom glavu visoko i oholo. Vi, koji ne vidite, nećete prepoznati muziku sfera u rečima koje pet godina nisam pobio čak ni kad sam bio u pravu. Pošteđeni ste sramote da u tom glasu uhvatite notu koja me čini malim i drhtavim čak i kada sam mu otvoreno uzvraćao da iznosi besmislice i naopakosti. Vi ćete čuti srž, ali nećete propratiti sjaj u oku; nemate pojma kako su dugoprste ruke, kao u volšebnice, kojima se srž podupire i u vazduhu uobličava. Vama, koji glavom procenjujete proporcije, vrline i istinu; nikako se ne može dogoditi da vas do nogu razoruža jedna od koje ima plavlje kose i zamamnije obline kolena; plemenitijih ideala i veće nesebičnosti; mednijeg jezika i blažih kriterija. Bez vida, bez subjekta, vaša će ocena biti na pravdi bogova istinita, i znaćete da sam trebao odlučiti bolje. Ono što nećete znati, to je da me niko nije pitao za odabir. Jer, u trenutku kad sam se obazreo u onom sumračnom pubu, smoren irskim plebsom koji peva o porazima umesto o pobedama; sa svojih prstom skupocene, zlaćane tekućine u čaši i svojom nikad ozleđenom oholosti momka koji uvek dobije šta želi i bez saosećanja prezre sve što mu dosadi, ili mu nikad i nije bilo zanimljivo; prvo što sam video, a što je moje oči uhvatilo kao u paučju mrežu tako da se ni danas, posle pet godina, nisam uspeo rasplesti; bio je pedalj Celinine gole kože dok se propinjala na prste da okači neki mali blesavi crni kaput dvorednog kopčanja na blesavu vešalicu pored stola; delić njene kože boje alabastera ili, možda, onog kamena od kojeg su neimenovani antički vajari klesali svoje boginje rođene iz morske pene; pedalj njene kože ne duži i ne širi od mog dlana. Nakon toga, nikada nisam poželeo ništa više nego da svoj dlan stavim na to mesto; da pod njegovim reljefom osetim toplinu koja ga čini živim, pokretljivim, jedinim. Ponekad, kada su noći naročito teške, kada egzotični mirisi mojih beskrajnih karavana pod nebom stranih pustinja i njihove čudne, drugačije žene mošusne puti ne uspevaju zavarati glad koju već pet godina ćutim pod nepcem; tada pomislim da bi mi bio dovoljan samo jedan put, jedan dodir mog dlana na golom pedlju Celinine kože kojim bih uhvati smisao. Ne kažem, nit verujem, da bi mi to olakšalo. Možda bih bio čak još i gladniji. Ali možda bih znao zašto. Staza duž naprslih kamenih ploča je prekratka. Ona me ne može osloboditi ni razrešiti nada za koje bih lagao kad bih rekao da ih ne očekujem, a koje su možda tek varka, iluzija. Pet godina sam dolazio u ovu kuću, u poset svom najboljem prijatelju i njegovoj ženi, i njušio vazduh. Lešinarski vrebao svaki trenutak ne bi li uhvati nagoveštaj nesreće, usahle naklonosti, zla. Demonski paroščići koji su pre pet godina načinili rascep tamo negde pri dnu mojih slabina, danas su oštrovrhi bodeži što ruju po zjapećoj, živoj rani. Ja nemam ni stida ni srama. Smrt čoveka kojeg sam pola svog života smatrao bratom za mene je bila ekstatični nalet trijumfa koji nikakav sumpor pakla ne može dovoljno da naplati. Ni suzu nisam pusti za Patom. Vest o njegovoj nesreći […]

Nove knjige

  • Dom, 1

    Sitna devojčica stajala je uz rub staze. Ćudljivi vetar s visoravni smakao joj je s glave neonski žutu kapuljaču; otkrivši kosu crvenu poput požara i umrljano lice. Debela crna čarapa bila joj je pocepana na kolenu. Tatjana zastane. Nije bilo nikakve sumnje o tome ko je devojčica. Međutim, njeno uplakano lice, razbijeno koleno i izraz krajnje bespomoćnosti; toliko su nalikovali svoj deci koja su pala i udarila se ikada; da se njeno oklevanje odmah razvejalo u ništa. Rekla je: -Morag McIntosh! Šta ti se dogodilo? Devojčica podiže oči na nju i zadrhti. Ona čučne; a kako je to učinila, dete se mahinalno odmače korak nazad. Što je mogla nežnije, Tatjana joj reče: -To je samo mala posekotina, draga. Da li si pala? Ali dete je i dalje zurilo u nju, dok su mu suze bezglasno tekle ostavljajući bele pruge po musavim obrazima. Tatjana uzdahne. -Oh, nema veze. Hajde da te odvedem tati. Na tu reč; detetove oči se još jače razrogačiše. Tatjana pruži ruku i osta strpljivo stajati, gledajući kako se na sedmogodišnjem licu izmenjuju strah, zebnja i želja. Onda je oklevajući, poput divlje životinjice koja samo iščekuje kakav iznenadni pokret pa da u užasu zaždi u šumu; pružila ruku i uzela njenu. Tatjana se nasmeši. -Tako je, dušo. Sad lepo idemo kući, zar ne? Dete proguta suze i štucne. Staza je krivudala između u mahovinu obraslih stena stavljajući svakom ko se usudi na znanje koliko je slabo korištena. Potplati njenih udobnih cipela za pešačenje propadali su u mekanu zemlju, tako da je svako malo zapinjala. S druge strane, Morag McIntosh je trčala lako poput balerine, kao da joj je pod nogama netom lakirani parket. Njoj nije bio stran ovaj put. Sa svakim je korakom izgledala sve mirnije. Prestala je plakati i štucati, i stisak kojim joj je držala ruku neznatno se pojačao. Tatjana svrne pogled naniže na nju. Bila je lepa poput vile u dečijoj predstavi. Koža njenog lica imala je boju sedefa, i čak joj ni guste riđe pegice ne bi mogle oduzeti besprekornu ocenu za ten. Ali, kad je podigla oči na nju; ona se mahinalno stresla: nikada, zaista, nije videla da neko ima tako plave oči. Te oči nisu bile plavo-zelene, ni sive, niti su menjale boju u zavisnosti od svetla ili odeće. Bile su autentično plave, kao mirno tropsko more. Navikla se da riđokosi ljudi, kakvih je na ostrvu bilo stotine, imaju zlatnosmeđe oči poput tečnog zlata, ili zelene s mrljicama, kao mačke. Ali Morag McIntosh je imala najplavlje oči u istoriji tog izraza. Skoro su izgledale neprirodno. Retko je viđala to dete; gotovo samo kao žaruće crvenokosu bajku hitro pronetu drugom stranom ulice na čvrstoj muškoj mišici; poput princeze u nosiljci. Nije se igrala s decom i nije dolazila na rođendanske proslave. Međutim, iako joj se prvi put u životu obratila, pa čak i ako je prvi put gleda izbliza; greške nije moglo biti. Morag McIntosh je bila upravo onakva kako je i pretpostavljala da bi bila. Ćutala je celim putem kao zalivena, i ona je nije ni napadala. Dobro je znala kako zatvorenu decu nema svrhe čačkati i nutkati. Zatvorena su deca kao zatvorene školjke: ona se otvaraju samo kad im je vreme. Ali ionako je morala čuvati dah za taj neljubazni uspon od kojeg su joj se obrazi zajapurili a čelo orosilo. Hitro ga je otrla, ispevši se, najzad, do čistine s koje je pucao veličanstven pogled na more i jednu uvrnuto osamljenu kuću na njenom rubu. Bilo je to krajnje bolesno mesto za kuću, mislila je ona, dok je trenutak stajala i posmatrala. Činilo se da je sagrađena na samom rubu litice koja se strmoglavljuje pravo u morski bezdan. Vetar je bio toliko jak da je jedva uspevala hodati, ali usprkos tome, Morag ju je prestizala. Lice joj se ozarilo poput sunca pod onom zlatnocrvenom kosom; gustom kao kudelja i vezanom u tešku, debelu pletenicu. Kovrđavi, nerazmrsivi kraj te vitice nemirno je poskakivao na njenom ramenu dok je, odjednom puna poleta, hitala ka kući vukući Tatjaninu ruku. Ona zausti da joj kaže neka uspori, ali urlajući vetar sasvim joj priguši glas. Pre nego su stigle do vrata, ona se širom otvoriše. Dete pusti njenu ruku i otrča u naručje muškarca koji je čučnuo da je dočeka. Onda se uspravio do svoje pune, gorostasne visine, glavom se dotičući dovratka; pa pogledao u nju pogledom koji ne bi bio oštriji ni da mu je vrh bio od sjajnog čelika. Tatjana je teško obuzdavala burne otkucaje svog srca i dah. Imala je želju da se pograbi za kičmu i neko vreme, u miru i ćutke, odmori od prokletog uspona; međutim, prisustvo tog muškarca je neizostavno zahtevalo objašnjenje. Slabašno se nasmešila: -Dobar dan, gospodine McIntosh. Pogledala je u Morag, koja se poput mačeta skupila u zaštitničkom, moćnom pregibu njegove ruke, ukopavši mu lice u vrat; i baš je zaustila, kad on odbrusi: -Šta, kog vraga..? Tatjana trepne. Zbunjeno je počela: -Ne znam da li me poznajete, gospodine. Ja sam vaspitačica kod McGonagallovih… -Vrlo dobro znam ko ste vi. Ono što hoću da mi se objasni, jeste šta se, kog đavola, uradili mom detetu! Kako je ona zblanuto zurila u njega, on prasne: -Smesta! Tatjana oseti kako je obliva vruće crvenilo, i bes koji poče da kezi svoje sjajne zube u njenoj utrobi. Ispravila je ramena, mada mu ni tako nije dopirala ni do polovine grudi; i nadmeno rekla: -Ništa nisam učinila Morag. O čemu pričate? Pronašla sam je pored puta. Stajala je i plakala, i odeća joj je pocepana. Izgleda da je pala… -Je li vam ona rekla da je dovodite kući? Presečena usred reči, Tatjana besno prasne: -Gospodine McIntosh, pronašla sam vaše sedmogodišnje dete samo na putu, kako plače i krvari. -Šta vam pa to znači? -Znači da bih je odvela kući sve i da ste još vi još deset puta bezobrazniji. Nemam običaj da ignorišem malu decu koja plaču pored puta. -Šta očekujete? Povelju za dobra dela? I onda joj besramno zalupi vrata u lice. Ona je pat trenutaka zaprepašteno piljila u […]

  • Dom, 2

    Shannon McGonagall je uzdahnula. -Ali zaista nisi mogla očekivati nikakav bolji doček, Tatjana. Bilo je veče i Tatjana se još uvek mrštila kad bi joj na um pala Morag McIntosh i njen prokleti otac. Prasnula je: -Koji je njegov problem? Shannon je slegla ramenima. -Problem? Problem je u tome što je McIntosh. Oni su svi uvrnuti. -Probaj: ludi!.. Šta sam trebala da uradim? Reci mi, šta sam, kog vraga, trebala da uradim? -Da je ostaviš na miru, naravno. Tatjana je pogleda kao da je izvalila kakvu blasfemiju. -Bi li ti ostavila malo dete da plače pored puta, samo i krvavo? -Da je to dete Morag McIntosh… -Oh, nosi se dođavola. -Nema potrebe tako da pričamo. Ako ćemo tako da pričamo, onda… -Onda, šta? -Onda možda pomislim da neko s takvim rečnikom nije osoba koja će mi čuvati decu. Tatjana odbrusi: -To idi pa kaži svom sinu. Shannon uzdahne. -Ne smem. On bi verovatno otišao s tobom. Onda su se nasmijale. Osmogodišnji Rory McGonagall je bio treće dete koje je čuvala otkad ju je emigracija nerazumljivim putevima odvela ka dadiljanju; ali se Tatjani činilo da bi mogao biti i zadnji. Kad je ona bila u pitanju, Rory je bio ljubomoran i na svoju braću blizance. Radila je u zgodnoj engleskoj porodici u Londonu s kojom je Hamish McGonagall bio povezan poslovno tokom tih nekoliko godina koliko je verovao da će uspeti da živi van Škotske, i to nigde drugde nego baš u Londonu. Petogodišnja Elizabeth je imala rođendan i McGonagallovi su doveli svog petogodišnjeg sina. Nabusit i pomalo bahat momčić na prvi joj se pogled nije preterano dopao, ali uzalud: ona se dopala njemu. Ispostavilo se da McGonagallovi puno rade i da im treba prava osoba za njihovog ne mnogo trpeljivog momka; a kako je kod Elizabethinih roditelja radila ionako radila samo po nekoliko sati dnevno; činilo se da se sve ulučilo: prilika, vreme, i, svakako, ljudi. Posle nekih nedelju dana, pozvala ju je je krhka, varljivo slabašna Shannon McGonagall i pitala bi li volela čuvati njihovo dete, obzirom da ona ne zna gde joj je glava od posla a Rory, eto, hoće, baš nju. “Stalno priča da hoće Elizabethinu miss, a verujte mi na reč da Rory nije dete koje možete prevariti zamenom, bez obzira što mu je tek peta godina… Već dve nedelje se sastajem s dadiljama, ali on je sve rasterao. Da li biste, molim vas, bili tako ljubazni da razmislite o mom predlogu, gospođice Petrović?” Sutradan je otišla kod McGonagallovih i sat vremena provela ćaskajući sa Shannon. Živela je u Engleskoj već nekoliko godina i nije pamtila da je i sa kim provela lepših sat vremena. Shannon McGonagall je bila sva od suprotnosti: imala je građu kineske figurice, jedne od onih koje se brišu uz najveću zamislivu pažnju, obzirom da bi ih i ovlašan stisak slomio; mlada žena prozirnog tena i žutozlatne kose koja se poput krila otvara oko njenog lica, potočna vila… Ali je njena kičma bila od željeza. Kad je govorila, manir joj je bio neposredan, bez trunke prenemaganja, glas kao u krotitelja lavova. Shannon McGonagall je autoritet imala u koštanoj srži. Rekla joj je: “Ja ne znam puno o vama, osim onoga što su mi Johnsoni rekli, ali svakako ćete se složiti sa mnom da niko ne zna puno o imigrantima. Međutim, slabo marim i da ste terorista bombaš. Imam ovde jednog teškog škotskog petogodišnjaka, i hoću da ga se drži na lancu. Da li vi to možete, miss?” Tatjana ju je za časak obuhvatila pogledom, ali nije se činilo da bi Shannon McGonagall bila osoba koja bi takve reči shvatila naopako. Stoga je rekla: “Preživela sam rat, gospođo. Ne verujem da mi je i jedan petogodišnjak dorastao, pa makar bio i Škot.” Mladoj su ženi uglovi usana zadrhtali, a onda se neobično zvonko nasmijala. Rekla je: “Bog s vama, miss Petrović. Hamish kaže da ste sat vremena držali desetoro dece u miru i tišini pričajući. Nakon takve preporuke, volela bih da vidim šta bi to bilo a da mi se ne svidite.” Tatjana je mirno odgovorila: “Da li sam se ja uopšte dopala vašem Rory-ju, gospođo? Ili su presudile moje krotiteljske veštine? Ne bih se želela ujutro probuditi sa žabom u krevetu.” Shannon joj je ponovo pokazala svoje pravilne zube u ljupkom osmehu. Rekla je: “Ali vi ste preživeli rat, miss.” Tatjana je pomislila: lukava gorštačka kučka. Ali se nasmešila. I prihvatila posao. I za tri godine nije se pokajala ni jednom.

  • Dom, 3

    Njenih sat vremena držanja u pokornosti tuceta blaziranih engleskih petogodišnjaka, izgleda nisu bili presudni samo za roditelje McGonagall, već i njihovog sina. Shannon je nija lagala: ona se zaista dopala Roryju. Ispostavilo se da on nije toliko teško dete, koliko je dete koje se dosađuje. I, dete koje voli priče snagom koju niko do rođenog Škota nije u stanju da razume. Roryja ste uvek mogli pridobiti, samo ako mu kažete: dođi da ti ispriča nešto. Uspentrao bi vam se u krilo kao kakva zverčica i onda vas netremice gledao onim očima s trepavicama kao u princa, poluotvorenih usta. Bio je tvrdoglav kao mazga, i umeo se razbesneti tako da je to upravo strašilo čoveka; ali ona je, i ne razumevajući sasvim, imala dar da ga pripitomi. Rory McGonagall se u životu plašio samo svoje majke. Oca nije zarezivao ni za šta, a tek rođeni blizanci nisu zasluživali ni najbednijeg trenutka njengove aristokratske pažnje. On je imao savršeno celovitu, ničim okrenjenu svest o tome da je – provorođeni sin. S nepunih je šest godina bio dovoljno samouveren da zna šta hoće, traži šta hoće, i najčešće to i dobija. Međutim, ako je nekog uopšte voleo, onda je voleo nju. A ona je zavolela njega. Prvi put kad su se bii strašno posvađali (a provela je ceo dan sama s njim i blizancima koji su onda još bili bebe, i bila je gladna, umorna i ni sa čim više preostalim u svojim zalihama strpljenja i volje), rekla mu je: “Sasvim si me izludeo, Rory McGonagall, i prvo što ću učiniti kad ti se roditelji vrate, to će biti da im dam otkaz.” On ju je pogledao širom otvorenim očima, a na vrhu svake trepavice blistala mu je krupna suza; zgrabio je oko kolena ne dajući joj da se pomeri i počeo joj tepajući govoriti da ne ide. Naježila se po celom telu od tih krupnih suza na trepavicama. Nikad nije videla ništa bolnije. Onda je i sama počela plakati, i na kraju su se, grleći, izmirili. Bilo je to skroz šašavo. Dok nije počela čuvati decu u Engleskoj, nije mislila da ima ikakvog strpljenja s njima, pogotovo ukoliko su teška koliko je Rory bio. I zaista, nije se nešto preterano vezala za decu koju je čuvala pre njega. Međutim, McGonagallovi su bili prva porodica s kojom je živela, i to kao da ih povezuje više od čuvanja dece i plate; i bili su Škoti, što se ispostavilo sasvim drukčije od Engleza koje je dotad poznavala; a sin im je, usprkos svemu, bio jedan opako privlačan mali bezobraznik. Vrlo je brzo počela voleti Roryja više kao starija sestra nego kao dadilja. Prvi put kad je zaplakao, shvatila je da je slaba na njega, a bila je slaba i na blizance koji su, opet, bili sušta suprotnost Roryju, mili i poslušni poput anđela; i bila je isto tako slaba na Shannon i Hamisha… Prvi se put za sve te godine u Engleskoj počela osećati kao kod kuće. I kad su Hamishu javili da mu je otac umro, i da je postao zakoniti naslednik porodične kuće i biznisa, nije našla ništa normalnije nego da s njima napusti London i ode živeti na škotsko ostrvo. Porodični biznis je, zapravo, bio vođenje puba koji su McGonagallovi imali već sto godina. Mlad i buntovan Hamish je smatrao da vođenje lokalnog puba u gradiću na škotskom ostrvu sputava njegovu ličnost i mogućnosti; pa je sa mladom, i ništa manje buntovnom ženom, i sinom u povojima, otišao u najveću svetsku metropolu koju je njegov gorštački mozak znao. Ali, nešto stariji i pametniji Hamish je shvatio da ima mnogo većih metropola od Londona, ali i da mu se već od Londona diže kosa na glavi. Gola je istina da McGonagallovi u Londonu nikad nisu bili zadovoljni. Shannon je to objašnjavala bez imalo stida: “Mi smo provincijalci, draga. Trebale su nam godine da shvatimo, ali svakako je dobro da najzad jesmo. Vratićemo se gde nam je mesto, i vodićemo pub na ostrvu na kojem smo rođeni, i London nek se nosi do vraga.” Ona i Hamish su dali otkaze kao da bacaju kakav teret sa ramena, i čim su se počeli spremati za povratak u Škotsku, lica su im se ozarila onako kako Tatjana nijednom pre nije videla. Neki bi to smatrali porazom. Ali, ona je drukčije rezonovala. Niste mogli biti imigrant, a ne razumevati kako čovek mora živeti gde mu je mesto. Pitali su je želi li ostati u Engleskoj. Objasnili su joj da odlaze u posve mali grad u Škotskoj, i to još grad na ostrvu – “Svakako ne možeš zamisliti šta je to mali grad na škotskom ostrvu, draga” – i da posve razumeju ukoliko ona, mlada, urbana i strankinja; želi ostati u Londonu. Ali ona im je odgovorila da u njenoj zemlji ima gradova manjih od bilo kakvog grada na bilo kojem ostrvu u Škotskoj; i da ona nije toliko urbana koliko urbana izgleda. “Ja, zapravo, ne volim mnogo Englesku. Hajde da vidimo hoću li voleti Škotsku.” I tako se ta tema više nije započinjala.

Najnoviji komentari

  • (Un)satisfied Housewife o Sve će to narod pozlatiti
  • (Un)satisfied Housewife o O ravnopravnosti u dreku
  • Nataly o Sve će to narod pozlatiti
  • Nataly o Sve će to narod pozlatiti
  • Anonimno o Sve će to narod pozlatiti

Arhiva

  • siječanj 2021
  • prosinac 2020
  • studeni 2020
  • listopad 2020
  • rujan 2020
  • srpanj 2020
  • lipanj 2020
  • travanj 2020
  • ožujak 2020
  • prosinac 2019
  • studeni 2019
  • listopad 2019
  • rujan 2019
  • kolovoz 2019
  • srpanj 2019
  • lipanj 2019

Knjige, 2

  • Blog
  • Knjige
  • Knjige, 2
  • Priče
© 2020 All rights reserved
Proudly powered by WordPress | Theme: Simple Life by Nilambar.
Go to top