Skip to content

Kazivanja

Kazivanja
  • Blog
  • Priče
  • Knjige
  • Knjige, 2

Dan: 14. ožujka 2022.

I ode on namo

14/03/202214/03/2022 (Un)satisfied Housewife

Nek mu je laka zemlja.

0
Blog  4 komentara

Novi blogovi

  • I ode on namo

    Nek mu je laka zemlja.

  • Parum artifex (Mole non refert)

    Ovaj je esej pokušaj pojašnjenja remek dela Zorana Zokija Šumadinca, Autotune.   Kao što je već dobro poznato, radi se o vrsnom i duboko filozofskom delu koje govori o životnom puta Z. Z. Šumadinca (u daljem tekstu mali The Umetnik) ispričanom kroz njegov masterpiece, Autotune. Kako je u pitanju many layers uradak, pisci se unapred izvinjavaju ukoliko – a što je potpuno moguće – nešto od mnogih i višestrukih odgovora u ovom eseju izostane. Tu grešku snose pisci isključivo, čije intelektualne mogućnosti stoje skromne pred ovim gigantom našeg vremena.   Odmah na početku video zapisa o kojem je reč, mali The Umetnik nas obaveštava da je primio “poziv” iz Evrope i (logično zaključujemo: zapadnog) sveta, i da je odlučio da “pravi preokret”. U tri minute i trinaest sekundi čiste umetnosti prožete filozofijom, pesnik nam na izuzetno suptilan način nagoveštava koja su dešavanja u njegovom životu dovela do takve odluke.   Pokušaj istinskog razumevanja dela nemoguć je bez osvrta na ono što nam mali The Umetnik govori o prećutnom problemu društva koje s visoka (pun intended) posmatra one koji su bili te nesreće da se na jednom, reći ćemo bez izvinjavanja, primitivnom delu sveta rode relativno manjeg rasta. Dobro je poznato i više puta od strane eksperata potvrđeno da su visoki ljudi (kad potiču sa nazadnih, patrijarhalnih i žalosno religioznih prostora) oduvek surovo ugnjetavali one nižeg rasta od sebe, bez obzira koliko je to teško ili čak i nemoguće zamisliti u visoko Civilizovanim zemljama progresivne zapadne Evrope. Mali The Umetnik ironičnom ali svejedno oštrom jasnoćom (za one koji umeju da čuju, što će reći samo odabrani) opisuje svoje probleme: “diže se prašina”, čak i ako se s pouzdanjem može pretpostaviti da redovno plaća svoje komunalne obaveze, što je samo još jedan pokazatelj žalosnog stanja društva u kojem službe za to namenjene ne obavljaju posao za koji su plaćene. (Moguć je i nagoveštaj problema korupcije i nepotizma.)   Bivajući relativno nižeg rasta među generalno višljom poplacijom, sasvim je jasno da je mali The Umetnik usamljen u svojoj muci i ne nailazi na razumevanje, o čemu nam govori dalje u video zapisu. Može se sa sigurnošću reći da nema nikakve sumnje oko istinitosti njegovih tvrdnji, obzirom da danas čak i nekadašnji najuporniji negirači priznaju kako su ljudi nižeg rasta definitivno bliže zemlji od onih visokih, iz kojeg je razloga problem udisanja “dignute” prašine kod njih najjače izražen. U isto vreme dok mu se sve to dešava, mali The Umetnik je pod represijom i u svom profesionalnom životu, usled čega a mada je jedini (smisao člana The) Umetnik, svejedno mora “puštati autotune” (napomena: obratiti pažnju na naziv dela) što dovodi do dizanja prašine i fatalnog začaranog kruga.   Ako obratimo pažnju na jedan detalj garderobe malog The Umetnika, primetićemo da iz nekog razloga na sebi nosi predugačke pantalone. No, je li to zaista slučajnost? Možda nam pesnik nešto želiti staviti do znanja? Vratimo se na časak problemima s kojima se sreće relativno niža osoba u generalno višoj populaciji. Mali The Umetnik mora imati odeću za donji deo svoga tela. Verujem da ćemo se svi složiti oko toga. Prodavnice drže samo velike brojeve. Mali je The Umetnik prinuđen otići kod krojačice. Međutim, šta se dešava? Očigledno je da na tim prostorima – osim očiglednih problema kao što su ružna rasistička navika ljudi da se rađaju visoki, budu krezubi, slušaju nešto što se zove Grand, konzumiraju beli luk, gledaju tzv. Parove (napomena: nije u pitanju prevaziđeno tradicionalno ulaženje u brak), imaju izuzetno opasnu i nastranu naviku da ližu nekakve kašike u crkvama (?), neutralni su spram Ukrajine i vole Putina – krojačice, možda neočekivano ali nikako neobjašnjivo; predvode u tom besramnom body shamingu. Predugačkim pantalonama mali The Umetnik nam efektnom jednostavnošću stavlja do znanja da u društvu postoje problematični elementi gde ih možda ne bi očekivali tražiti.   Dalje, a kako smo u potrebe pisanja ovog eseja saznali iz pouzdanih izvora koji su želeli ostati anonimni, mali The Umetnik je navodno u čekaonici jednog frizerskog salona slučajno u novinama pročitao da tamni kolutovi oko očiju ukazuju na probleme s jetrom, a fleke oko usana uvećanu slezinu. U isto vreme, a kako nam naši izvori prenose, radnik neimenovanog salona mu je u neobaveznom razgovoru pomenuo kako je tajna zdrave kose Angele Merkel duboka hidratacija. Konstantno pod težinom svojeg robovanja nazadnom, bigotskom društvu; a svestan da umetnik mora biti zdrav, mali The Umetnik je potražio stručno mišljenje. Nekim čudom (da li čudom? U ovako slojevitim delima “čuda” su često metafora za nešto sasvim drugo), on je, navodno, imao knjižicu. Obzirom da odbijamo da poverujemo u mogućnost posedovanja knjižice baš koliko ne verujemo ni u teorije zavere tipa “moguće je pokrasti izbore”, “korporacije misle isključivo na svoju dobit”, “vlast ne radi u korist naroda” ili “mediji ne govore istinu”; ostavićemo da tu krajnje neverovatnu informaciju čitaoci protumače kako god misle da treba.   U daljem toku video zapisa saznajemo da mali The Umetnik odlučuje da “pliva kroz oblake”, što je najverovatnije metafora za letove avionom propisane od strane stručnog lica a usled pesnikovih već pomenutih problema s prašinom.   Govoreći o metaforama kojih je ovo many layers delo prepuno, moramo staviti poseban naglasak na one koje bi ljudi s niskim IQ i ne-intelektualci sigurno prevideli. Obratite pažnju na nekoliko detalja u video zapisu: u pozadini scene stoje muzičari s instrumentima – međutim, ako ste intelektualac, shvatićete da ti tzv. muzičari ne sviraju. Ljudi koji poznaju filozofiju primetiće još nešto: naime, “muzičari” se u isto vreme i smeju. Postoji nekoliko mogućih interpretacija, ali pisci eseja priklonili su se školi mišljenja koja uči da se ova vrsta metafore treba tumačiti kao pesnikova kritika ne samo stanja u društvu. već i podjednako loše situacije na aktuelnoj muzičkoj sceni. Osim toga, samo je po sebi jasno da tzv. muzičari, koji su svi višeg rasta i pri tom se smeju, predstavljaju ironičan i pomalo mračan reprezent socijalnog stava o samom pesniku. Ne možemo a da ne ostanemo zapanjeni ovakvim majstorstvom baratanja simbolima, iz čega se svakako ne sme izuzeti pesnikova naoko ovlašna napomena […]

  • Izdržavana

    Neki je dan osoba koja mi je vrlo draga, i, svakako ne misleći da me uvredi – obzirom da nije toliko o meni znala – upotrebila izraz: izdržavana žena.   Ja sam izdržavana žena.   Do prije par godina, ljudi većinom nisu mislili loše o tome. Da, zamislite, pogotovo ne Američani. Oni imaju nešto što zovu “soccer mum”, a što je žena iz dovoljno privilegovane kuće da ne mora da radi, već se bavi samo decom, tom istom kućom, školskim aktivnostima dece i opet, decom. To je posprdan naziv, ali mu koren nije isti kao i kod “izdržavane žene”. Soccer mum je kastinska odrednica, i predstavlja nekoga ko je na poprilično visokoj poziciji u jednom društvu u kojem maltene svak živ mora da radi dva ili tri posla da bi uopšte preživeo. Kad u takvom društvu imate nekoga ko ne radi a nije na socijalnoj pomoći, beskućnik i ne spava u jarku skupa s ostalim narkomanima (što Američani kolektivno misle o beskućnicima, da su svi na ulici jer su spičkali kuće na drogu, što veze s mozgom nema ali Američani inače tek pokatkad imaju veze s mozgom u stvarima koje misle i rade) elem, kad tamo kod njih neko ne radi, a nije ništa od gore pobrojanog, to znači samo ono jedino preostalo: da je toliko bogat i privilegovan da i ne mora. Štaznam, ko Paris Hilton, naprimer.   U Srbiji i njoj podobnim zemljama se fenomen slično doživljava, ma koliko na mnoge druge načine nemali veze s Američanima, i mada je ovde preziranje od drugačijeg korena. U Srbiji je to uglavnom pitanje opstanka, ne kaste i majmunisanja. Ovde žena po pravilu nema izbora: ona mora da radi jer muževa plata nije dovoljna da deca ne budu gladna. “Izdržavana žena” je eufemizam za starlete i sponzoruše, kulturniji naziv da se kaže: kurva.   Pa. Da li sam ja kurva? Zavisi koga pitate, zar ne.   U svojim najcrnjim mislima verujem da jesam, ali ne zbog kakve socijalne stigme već usled mojeg sopstvenog odrastanja. Ja sam imala majku koja je prvi posao našla u svojoj četrnaestoj godini, ne iz nužde, već samo zato što je htela da ima svoje pare zbogradi kojih joj niko nije mogao braniti ili postavljati uslove da u životu čini šta i kako god hoće. Sva je moja ženska linija s majčine strane takva. Nekada sam govorila da dolazim iz linije slabih muškaraca ali jakih žena, i mada je to na određen način tačno za majčinu porodicu, izjava je svejedno diskutabilna obzirom da je ta grana, bilo muška bilo ženska, skroz luda. Šta je slab mušarac ili jaka žena u familiji u kojoj su svi uvrnuti? Tačno tako: ništa.   S druge strane, očeva je linija jednim krakom u Habsburšku monarhiju doselila skupa s Čarnojevićem tamo negde od iz Crne Gore (znam i odakle, jedno malo mesto u Boki) mada je to retko za Crnogorce, da su ikada napuštali ognjište. Danas im se pripisuje u veliko herojstvo mada je istina mnogo prozaičnija. Crnogorci nikad nisu bili pod turskom šibom na isti način na koji i Srbi, iz prostog razloga što je po’ Crne Gore planina. Turci su čuveni po tome što su ih zanimali samo veliki i bogati gradovi, i što se nikad nisu zamajavali planinčugama obzirom da – živa istina – nisu ni imali potrebe. U bogatim je gradovima (kao i danas) bio centar sveta, i čak i ako vam je dom bio u nekoj vukojebini na planini, neizostavno ste morali ponekad sići u grad, i time opet doprinosili turskoj ekonomiji. Turci se doživljavaju ko divljaci, iako su zapravo bili visoko civilizovani i imali skroz pragmatičan stav spram sebi podčinjenih. Oni nisu sekli glave koje mogu platiti porezu, konkretno ili na drugojačije načine, jer bi to za bilo koju i kakvu državu bio skroz budalast rezon.   Državu, uvek, i čak i danas, zanima samo vaša poreza. Nadam se da ste svi svesni toga, deco.   Elem. Obzirom da mi je otac rodom iz tijeh krajeva, i naročito obzirom da je uvek hteo sina, pokušavao je od mene načiniti Virdžinu. Terao me je da se bavim muškim predmetima u školi, da težim muškim profesijama i da, sve u svemu, u životu rezonujem ko muško. Naravno da nije uspeo, barem ne u najvećem delu tih stvari. Ja sam bila skroz naskroz žensko dete, odbijala sam se pačati matematikom i fizikom kroz celo svoje školovanje, i na pamet mi nije padalo da postajem oficir JNA. Ja sam samo htela da čitam knjige i pišem priče. Ne moram posebno naglašavati da nikad nije bilo naročite ljubavi između oca i mene.   Međutim, geni su ti čudo, i čak i kad ne voliš naročito svoje odrastanje, neke se stvari iz tog perioda zalepe za čoveka toliko čvrsto da ih nikada ne uspe otresti. To je ono što zovem prljavim pelenama koje vučemo iz detinjstva. Jer, mada je uticaj mog oca tokom mojeg odrastanja zapravo bio slab (setite se, ja dolazim iz linije jakih žena), u meni ipak čuči jedan mali, vekovima star čiča Crnogorac koji stalno maše štapom i kune me zbog svake nedostojne stvari koju počinim. U nedostojne stvari spada i biti izdržavana žena.   Znam, reći ćete, čudan rezon za Crnogorce, ali zapravo nije. “Izdržavana žena” nije plemenita ni herojska profesija u crnogorskom domu u kojem nema muške dece. Plemenit čin u toj situaciji bio je i ostao da žensko postane Virdžina. Da se skroz pošmukarači, zavija duvan, vodi s muškarcima razgovore na istoj nozi i (najbitnije) izdržava celu porodicu, i samu sebe.   Ja zavijam duvan, metaforički rečeno, i stvarno se ceo vek mlatim s muškarcima na nekim poljima koja oni smatraju skroz ličnima – ali to nije bacanje kamena s ramena već filoSofija, u kojoj je malo časti po sebi, naročito ako će o tome suditi onaj brkati čiča koji mi celog veka sedi na glavi i urla na mene jer sramotim familiju i ime koje nosim. Ime koje je u svakom ratu otkad se zna imalo heroje, spomenike podignute u njihovu čast, najbogatiju kuću […]

Nove priče

  • Edda Leifa Gunnarsona

    On stajaše sam sred polja dimom okovanog. Umoran; od zadaha krvi zauvek pijan a večito usta suvih; stajao je i čekao. Šta ili koga; nije znao. Znao je samo da čekati mora. Kako su zvali polje ovo pre nego ga Smrt svojim nazva? Šta osta od sela u fjordu u koji, sa zmajevom glavom na pramcu; jutros pristaše? Ko će ikada više zaći međ crne kosti kuća popaljenih? Pepeo žareći što umire. On nikoga više ogrijati neće u noćima mrzlim kada od gladi mahniti čopori iz šuma silaze. Ni zle ptičurine što ljudskim mesom svoj porod hrane neće se gnezditi ovde. Ni jedan čovek nije preostao. Koja je majka pred spavanje kose splitala onoj bezimenoj bosih peta koju je danas s braćom podelio? Kakvim ga je samo očima pogledala kad joj na pragu ubi ono golobrado muško što ju je spasti pokušalo!.. Očima plavim kao lednička jezera u praskozorje čistog zimskog dana. Nije zaplakala njima. Još ne silova i ne pogubi ženu a da joj suzu u oku uhvati. Narod moj, on plakati ne ume. Ta krv što mi se za stopama cedi; to krv je i Leifa, sina Gunnarovog. Silovah sestru svoju. Braća mi silovaše sestru našu. Ubih svog oca kad ubih njenog sred polja ovog na kome stojim. Zmajevog pramca jutros pristadosmo da svoje pljačkamo. U mač pogleda o koji se oslanjaše. Mač do balčaka u gustu i crnu krv ogrezao. Mač nenapojiv što večito žeđa. Kad li jedno postaše; Čovek i Mač; da li ih ikada bejaše dvoje? Kada si prvi put ožedneo; Leife, Gunnarov sine? Ono kad se prvi put na drakkar svog oca Gunnara pope? Kad prvi put ubi, pa ti braća tvoja rekoše: tek sad si muško? Tek kad se ratnikom uzmogneš zvati, tek onda i muškarcem smeš? Ili si žeđati počeo uz vatru skalde slušajući još onda kad ni imena svoga pravo znao nisi. Možda si se žedan rodio; Leife, Gunnarov sine. Tad glas reče: -Leife Gunnarsone. Preko ramena se obazre; ne mareći. Ne pitajući ko bi to progovarati mogao sred polja ovog na kojem još jedino on diše. Ni u parama lešina ljudskih koje se u crveno dizaše nebo njena pojava ne iznenadi njega; umornog ratnika, usta suvih. Upita tek: -Tebe li čekah ni ne znajući koga? Odgovorila mu je: -Ja kći sam Oca svoga. Po tebe dođoh, da. On pogleda bolje. Na belom konju bela žena. Na pastuva vitkih, u dim zgarišta uronjenih nogu uzjahala žena kože kojoj su samo visoki snegovi glečera nalik. Ista rubin-vatra u oku im odsijava; ko da su brat i setra. Ili jedno. Ne mogaše razabrati, skoro, posrebreno zlato njene, od grive zveri s kojom se mešala. Niz gola joj bedra do kolena padaše. Na čelu mir i spokoj; na štitu, balčaku i mišici nagoj svete rune; na licu ništa: ni oholosti ni milosrđa; ni podsmeha ni prijateljstva. Mač je držala. Kao obećanje. Ne opomenu. Mač napojen a sjajan kao tek iskovan. Mač po kojem se krv ne hvata. Htede joj reći: sestro, kćeri, majko. Nazvati je milosnicom, robinjom i gospodaricom svojom. Iz plemena dolazeći što plakati ne ume i čije su reči teške i oštre kao i mačevi im za pasom; on nem osta. -Po tebe dođoh; ponovi ona; po tebe dođoh, Leife Gunnarsone. Braća i otac tvoj čekaju. Mršteći se, rekao je: -Otac moj, zar? Davno otpremismo Gunnara u plamtećem njegovom drakkaru niz vodu. U šaku mu stavismo mač njegov; pod noge robove njegove. I moja majka ode s njime tada. Dođe li po mene da me odvedeš mrtvim očevima mojim? -Sve vas odvodim njima. Svi se ocima svojim vraćate. -A ti? -Ja od Svoga nikad ne otidoh. On okrete glavu i pogleda još jednom: paru lešina, crveno nebo, umiruće tinjanje sela dole u fjordu. Reče: -Ne mogu s tobom. -Zašto ne, Leife Gunnarsone? -Mač mi je u krvi. -Opraćeš ga. -Hoću li oprati ruke, sestro? Činjah krivo. Bela i zlatna; žena se nasmija; a crveno nebo preseče žežena munja. -Pramac sa zmajevom glavom, selo u fjordu, ona kojoj nikada ime saznati nećeš a čijeg si oca i brata danas ubio… Nikad ne činjaše ni pravo ni krivo; Leife, Gunnarov sine. Ti si tek svojim putem hodio. -Dokle me dovede? -Do granice. Ja dođoh da te preko nje prevedem. Ne vidiš li da se smrkava? Ne vide li Sumrak kako nailazi? Nikoga više nema. Sam ostade. Vreme je da pođeš sa mnom, brate. Samo je na tren pogled skrenuo; ili ga zaslepi štit njen i odsjaj rubina u oku. Mača koji je, neizgovoreno obećanje ispunjavajući; podizala mišicom runama iscrtanom. Tada se nasmijao; i podižući sopstveni u odgovor; rekao: -Skaldi mi istinu govoraše. Nema smrti časnije do smrti u boju. Ona obode konja i odvrati veselo; skoro kao devojčicu da sluša: -Svi ratnici ginu u boju; Leife Gunnarsone. Ja dolazim samo po najbolje.

  • Herbarium

    Izađeš u majsko, svetlo jutro. Trebaš paziti da dan ne sluti na oblake i kišu. Cvet bereš čim počne da cveta, a list pre cvetanja. Čičak je grimizan; kantarion žut i cveta do jeseni. Zova žbunasta, mlečnog soka. Pečurka raste sred vilinskog kola. Čuvaj se klobuka jarkih boja, i odbaci sve što ti nije od koristi. Ne svlači odeću pod lunom ćudljivom. Sutra ćeš imati groznicu, ali ne i pameti. Ostavi priče iz zapećka neukima. Pod lunom zabuna plete varke i obmane. Trebaš kuću u šumi, na proplanku. Nema straže bolje od grane i debla; i pažljivih očiju zverčica. Kad zorom sa praga osmatraš svetlo nebo i njušiš dan; neka ti noge ostanu na zemlji. Pazi da kakav potok teče blizu. Voda sve nosi: bol, strah, zebnju i zle namere. Nađeš li oko kuće učvoreno platno, baci ga u vodu da se vrati onome ko ga je pleo. Spali ga u vatri. Nemoj da unosiš preko praga. Budi milostiv spram onoga što raste iz zemlje i živi pri zemlji. To su ti sestre i braća. Ne ranjavaj drvo da potpališ ognjište: poberi umrlu granu iz trave. Ne prisvajaj ništa iz obesti, i poštuj sve što si uzeo. Nauči da kažeš: oprosti, i hvala. I reči mogu biti žrtve paljenice. Ne trebaš da prosipaš krv da bi te nebo čulo. Krv se uvek prosipa zbog čoveka. Ni zemlja ni nebo ništa nemaju s tim. Neka ti na ognjištu uvek ima vatre. Peri lice i ruke. Nemoj da ti se gamad zapati pod krovom. Plevi baštu. Gledaj lica onih koji ti govore, osluškuj im boju glasa. Pazi da li kriju dlanove i oči. Neko ti neće reči istinu, a neko ne ume. Nauči da napraviš razliku. Razmišljaj kad puštaš ljude sebi. Uštedi si vreme, trud i rane. Ne ismevaj dobru nameru i želju, sve i kad im ne možeš uzvratiti. Ne uzvraćaj tek iz pristojnosti, zbog straha, ugleda i koristi. Uzvrati kad upoznaš i kad ti prija. Pazi šta ti prija. Kad okasniš svečeri daleko od kuće, svetlo što igra u srcu šume možda je odsjaj ćumurdžijske vatre. Ne plešu vile za svačije oči; i nikad ne plešu onima koji ih vide svukud. Bace li se kamenom za tobom dok hodaš selom, seti se toga. Ne mari za imena koja ti nadevaju. Ne osvrći se zbog šapata. Često se desi da čovek kudi baš ono što potajice želi. Uvek se desi da kudi ono što ne razume. Budi čist telom i glavom, i sam pred sobom. Nema osvete gore od one kojom ćeš sam sebi naplatiti ako se na to oglušiš. Ali ne uzmi olako savete i još ih škrtije davaj. Od boljke i žeđi zavisi koji ćeš cvet uzbrati jutros. Zato ih ne uzmi ni od mene. Ja pričam o čajevima koji leče moje grlo, i samo mom nepcu prijaju. Ti treba da izađeš sam.

  • Pedalj kože

    Znam tačan datum, tačan trenutak kad sam zamrzeo Pata. Znam kakva je gužva bila u pubu. Znam da je bio St.Patrick’s Day. Sećam se kako su neke pijane irske budale urlale secesionističke pesme IRA-inih bombaša – šta, vraga, sećam se i koje su to pesme bile. Sećam se kako je neko prevrnuo onu besmislicu od trbušaste staklenke sa mirisnom svećom i kako se vreo vosak rasuo duž celog stola, crven poput sveže krvi. Izgledalo je kao masakr, ili oltar tokom crne mise. Kao nešto sasvim primereno rađanju demona. Ne verujem u slučajnosti, a vi? Danas bih se mogao zakleti da sam osetio momenat u kojem se u mojim slabinama neki važan deo otkačio. Ne kažem: glavi; jer sam sasvim siguran da to s glavom nikakve veze i nema. Na svetu postoje planski, sračunati, ledeno racionalni pomori kojima su smisao, i svrha – kad im jednom sagledate krajnji cilj – bleštavo jasni, i svetle bakljama logike. Ima ljudi koji svesno, s potpunim razumevanjem uzroka, načina i posledice gaje svoje lične demone, hrane ih kakvog su god mesa gladni i vode, ili bivaju vođeni, krajnjem cilju neopterećeni savešću ili krivicom. Ako je vaše zlo od takve vrste i korena, vi ste sretan čovek. Ja nikad nisam hteo da sretnem Celinu. Da mi je ostavljeno da biram, poslednje što bih izabrao bilo bi da sretnem Celinu – pored Pata. Da sam te večeri u pubu znao šta će se dogoditi trenutak pre nego me je moj nabolji prijatelj – moj brat – pozvao da se okrenem; verovatno bih radije slomio vrat nego to učinio. Ali, okrenuo sam se; posred svih onih pijanih i ludih Iraca, sa prstom zlatne tekućine u svojoj čaši i svojom besramnom arogancijom bogatog naslednika koji zna da mu se bogovi smeše. Život je bio sjajan pola sekunde pre toga. Samo delić udisaja, treptaj – jedna vlas trepavice debljine rascepina između trenutka u kojem sam bio siguran da se bogovi na mene smeše, i sledećeg u kojem sam shvatio da mi se, zapravo, smeju. Morate razumeti jedno: Celina nije najlepša žena koju sam u životu sreo. Da su stvari toliko banalne, onda bi ih i glava objasnila. Čak i tokom tog prvog magnovenja u kojem smo se upoznali, bio sam potpuno svestan da sam već video – a i ne samo video – devojke pravilnijih crta, lepšeg kroja usana, izdašnijih oblina. Ako postoji neka pokora za izdajništvo; ako se teret koji nosim na ramenima ičim pod nebom (i zemljom) može iskupiti; ako postoji pravilna raspodela između greha i kazne; kosmička pravda; onda je to moja potpuna, celovita svest da je Celina, mada ne najlepša žena na svetu – iako, sasvim sigurno, ne najslađa, najduševnija ili najplemenitija – u mojim očima svejedno savršena. Ne može biti prostije. Od te večeri u pubu ja ženski rod delim na Celinu, i sve ostale. Slepi, zahvalite bogovima. Razumni, nosite svetom glavu visoko i oholo. Vi, koji ne vidite, nećete prepoznati muziku sfera u rečima koje pet godina nisam pobio čak ni kad sam bio u pravu. Pošteđeni ste sramote da u tom glasu uhvatite notu koja me čini malim i drhtavim čak i kada sam mu otvoreno uzvraćao da iznosi besmislice i naopakosti. Vi ćete čuti srž, ali nećete propratiti sjaj u oku; nemate pojma kako su dugoprste ruke, kao u volšebnice, kojima se srž podupire i u vazduhu uobličava. Vama, koji glavom procenjujete proporcije, vrline i istinu; nikako se ne može dogoditi da vas do nogu razoruža jedna od koje ima plavlje kose i zamamnije obline kolena; plemenitijih ideala i veće nesebičnosti; mednijeg jezika i blažih kriterija. Bez vida, bez subjekta, vaša će ocena biti na pravdi bogova istinita, i znaćete da sam trebao odlučiti bolje. Ono što nećete znati, to je da me niko nije pitao za odabir. Jer, u trenutku kad sam se obazreo u onom sumračnom pubu, smoren irskim plebsom koji peva o porazima umesto o pobedama; sa svojih prstom skupocene, zlaćane tekućine u čaši i svojom nikad ozleđenom oholosti momka koji uvek dobije šta želi i bez saosećanja prezre sve što mu dosadi, ili mu nikad i nije bilo zanimljivo; prvo što sam video, a što je moje oči uhvatilo kao u paučju mrežu tako da se ni danas, posle pet godina, nisam uspeo rasplesti; bio je pedalj Celinine gole kože dok se propinjala na prste da okači neki mali blesavi crni kaput dvorednog kopčanja na blesavu vešalicu pored stola; delić njene kože boje alabastera ili, možda, onog kamena od kojeg su neimenovani antički vajari klesali svoje boginje rođene iz morske pene; pedalj njene kože ne duži i ne širi od mog dlana. Nakon toga, nikada nisam poželeo ništa više nego da svoj dlan stavim na to mesto; da pod njegovim reljefom osetim toplinu koja ga čini živim, pokretljivim, jedinim. Ponekad, kada su noći naročito teške, kada egzotični mirisi mojih beskrajnih karavana pod nebom stranih pustinja i njihove čudne, drugačije žene mošusne puti ne uspevaju zavarati glad koju već pet godina ćutim pod nepcem; tada pomislim da bi mi bio dovoljan samo jedan put, jedan dodir mog dlana na golom pedlju Celinine kože kojim bih uhvati smisao. Ne kažem, nit verujem, da bi mi to olakšalo. Možda bih bio čak još i gladniji. Ali možda bih znao zašto. Staza duž naprslih kamenih ploča je prekratka. Ona me ne može osloboditi ni razrešiti nada za koje bih lagao kad bih rekao da ih ne očekujem, a koje su možda tek varka, iluzija. Pet godina sam dolazio u ovu kuću, u poset svom najboljem prijatelju i njegovoj ženi, i njušio vazduh. Lešinarski vrebao svaki trenutak ne bi li uhvati nagoveštaj nesreće, usahle naklonosti, zla. Demonski paroščići koji su pre pet godina načinili rascep tamo negde pri dnu mojih slabina, danas su oštrovrhi bodeži što ruju po zjapećoj, živoj rani. Ja nemam ni stida ni srama. Smrt čoveka kojeg sam pola svog života smatrao bratom za mene je bila ekstatični nalet trijumfa koji nikakav sumpor pakla ne može dovoljno da naplati. Ni suzu nisam pusti za Patom. Vest o njegovoj nesreći […]

Nove knjige

  • Dom, 1

    Sitna devojčica stajala je uz rub staze. Ćudljivi vetar s visoravni smakao joj je s glave neonski žutu kapuljaču; otkrivši kosu crvenu poput požara i umrljano lice. Debela crna čarapa bila joj je pocepana na kolenu. Tatjana zastane. Nije bilo nikakve sumnje o tome ko je devojčica. Međutim, njeno uplakano lice, razbijeno koleno i izraz krajnje bespomoćnosti; toliko su nalikovali svoj deci koja su pala i udarila se ikada; da se njeno oklevanje odmah razvejalo u ništa. Rekla je: -Morag McIntosh! Šta ti se dogodilo? Devojčica podiže oči na nju i zadrhti. Ona čučne; a kako je to učinila, dete se mahinalno odmače korak nazad. Što je mogla nežnije, Tatjana joj reče: -To je samo mala posekotina, draga. Da li si pala? Ali dete je i dalje zurilo u nju, dok su mu suze bezglasno tekle ostavljajući bele pruge po musavim obrazima. Tatjana uzdahne. -Oh, nema veze. Hajde da te odvedem tati. Na tu reč; detetove oči se još jače razrogačiše. Tatjana pruži ruku i osta strpljivo stajati, gledajući kako se na sedmogodišnjem licu izmenjuju strah, zebnja i želja. Onda je oklevajući, poput divlje životinjice koja samo iščekuje kakav iznenadni pokret pa da u užasu zaždi u šumu; pružila ruku i uzela njenu. Tatjana se nasmeši. -Tako je, dušo. Sad lepo idemo kući, zar ne? Dete proguta suze i štucne. Staza je krivudala između u mahovinu obraslih stena stavljajući svakom ko se usudi na znanje koliko je slabo korištena. Potplati njenih udobnih cipela za pešačenje propadali su u mekanu zemlju, tako da je svako malo zapinjala. S druge strane, Morag McIntosh je trčala lako poput balerine, kao da joj je pod nogama netom lakirani parket. Njoj nije bio stran ovaj put. Sa svakim je korakom izgledala sve mirnije. Prestala je plakati i štucati, i stisak kojim joj je držala ruku neznatno se pojačao. Tatjana svrne pogled naniže na nju. Bila je lepa poput vile u dečijoj predstavi. Koža njenog lica imala je boju sedefa, i čak joj ni guste riđe pegice ne bi mogle oduzeti besprekornu ocenu za ten. Ali, kad je podigla oči na nju; ona se mahinalno stresla: nikada, zaista, nije videla da neko ima tako plave oči. Te oči nisu bile plavo-zelene, ni sive, niti su menjale boju u zavisnosti od svetla ili odeće. Bile su autentično plave, kao mirno tropsko more. Navikla se da riđokosi ljudi, kakvih je na ostrvu bilo stotine, imaju zlatnosmeđe oči poput tečnog zlata, ili zelene s mrljicama, kao mačke. Ali Morag McIntosh je imala najplavlje oči u istoriji tog izraza. Skoro su izgledale neprirodno. Retko je viđala to dete; gotovo samo kao žaruće crvenokosu bajku hitro pronetu drugom stranom ulice na čvrstoj muškoj mišici; poput princeze u nosiljci. Nije se igrala s decom i nije dolazila na rođendanske proslave. Međutim, iako joj se prvi put u životu obratila, pa čak i ako je prvi put gleda izbliza; greške nije moglo biti. Morag McIntosh je bila upravo onakva kako je i pretpostavljala da bi bila. Ćutala je celim putem kao zalivena, i ona je nije ni napadala. Dobro je znala kako zatvorenu decu nema svrhe čačkati i nutkati. Zatvorena su deca kao zatvorene školjke: ona se otvaraju samo kad im je vreme. Ali ionako je morala čuvati dah za taj neljubazni uspon od kojeg su joj se obrazi zajapurili a čelo orosilo. Hitro ga je otrla, ispevši se, najzad, do čistine s koje je pucao veličanstven pogled na more i jednu uvrnuto osamljenu kuću na njenom rubu. Bilo je to krajnje bolesno mesto za kuću, mislila je ona, dok je trenutak stajala i posmatrala. Činilo se da je sagrađena na samom rubu litice koja se strmoglavljuje pravo u morski bezdan. Vetar je bio toliko jak da je jedva uspevala hodati, ali usprkos tome, Morag ju je prestizala. Lice joj se ozarilo poput sunca pod onom zlatnocrvenom kosom; gustom kao kudelja i vezanom u tešku, debelu pletenicu. Kovrđavi, nerazmrsivi kraj te vitice nemirno je poskakivao na njenom ramenu dok je, odjednom puna poleta, hitala ka kući vukući Tatjaninu ruku. Ona zausti da joj kaže neka uspori, ali urlajući vetar sasvim joj priguši glas. Pre nego su stigle do vrata, ona se širom otvoriše. Dete pusti njenu ruku i otrča u naručje muškarca koji je čučnuo da je dočeka. Onda se uspravio do svoje pune, gorostasne visine, glavom se dotičući dovratka; pa pogledao u nju pogledom koji ne bi bio oštriji ni da mu je vrh bio od sjajnog čelika. Tatjana je teško obuzdavala burne otkucaje svog srca i dah. Imala je želju da se pograbi za kičmu i neko vreme, u miru i ćutke, odmori od prokletog uspona; međutim, prisustvo tog muškarca je neizostavno zahtevalo objašnjenje. Slabašno se nasmešila: -Dobar dan, gospodine McIntosh. Pogledala je u Morag, koja se poput mačeta skupila u zaštitničkom, moćnom pregibu njegove ruke, ukopavši mu lice u vrat; i baš je zaustila, kad on odbrusi: -Šta, kog vraga..? Tatjana trepne. Zbunjeno je počela: -Ne znam da li me poznajete, gospodine. Ja sam vaspitačica kod McGonagallovih… -Vrlo dobro znam ko ste vi. Ono što hoću da mi se objasni, jeste šta se, kog đavola, uradili mom detetu! Kako je ona zblanuto zurila u njega, on prasne: -Smesta! Tatjana oseti kako je obliva vruće crvenilo, i bes koji poče da kezi svoje sjajne zube u njenoj utrobi. Ispravila je ramena, mada mu ni tako nije dopirala ni do polovine grudi; i nadmeno rekla: -Ništa nisam učinila Morag. O čemu pričate? Pronašla sam je pored puta. Stajala je i plakala, i odeća joj je pocepana. Izgleda da je pala… -Je li vam ona rekla da je dovodite kući? Presečena usred reči, Tatjana besno prasne: -Gospodine McIntosh, pronašla sam vaše sedmogodišnje dete samo na putu, kako plače i krvari. -Šta vam pa to znači? -Znači da bih je odvela kući sve i da ste još vi još deset puta bezobrazniji. Nemam običaj da ignorišem malu decu koja plaču pored puta. -Šta očekujete? Povelju za dobra dela? I onda joj besramno zalupi vrata u lice. Ona je pat trenutaka zaprepašteno piljila u […]

  • Dom, 2

    Shannon McGonagall je uzdahnula. -Ali zaista nisi mogla očekivati nikakav bolji doček, Tatjana. Bilo je veče i Tatjana se još uvek mrštila kad bi joj na um pala Morag McIntosh i njen prokleti otac. Prasnula je: -Koji je njegov problem? Shannon je slegla ramenima. -Problem? Problem je u tome što je McIntosh. Oni su svi uvrnuti. -Probaj: ludi!.. Šta sam trebala da uradim? Reci mi, šta sam, kog vraga, trebala da uradim? -Da je ostaviš na miru, naravno. Tatjana je pogleda kao da je izvalila kakvu blasfemiju. -Bi li ti ostavila malo dete da plače pored puta, samo i krvavo? -Da je to dete Morag McIntosh… -Oh, nosi se dođavola. -Nema potrebe tako da pričamo. Ako ćemo tako da pričamo, onda… -Onda, šta? -Onda možda pomislim da neko s takvim rečnikom nije osoba koja će mi čuvati decu. Tatjana odbrusi: -To idi pa kaži svom sinu. Shannon uzdahne. -Ne smem. On bi verovatno otišao s tobom. Onda su se nasmijale. Osmogodišnji Rory McGonagall je bio treće dete koje je čuvala otkad ju je emigracija nerazumljivim putevima odvela ka dadiljanju; ali se Tatjani činilo da bi mogao biti i zadnji. Kad je ona bila u pitanju, Rory je bio ljubomoran i na svoju braću blizance. Radila je u zgodnoj engleskoj porodici u Londonu s kojom je Hamish McGonagall bio povezan poslovno tokom tih nekoliko godina koliko je verovao da će uspeti da živi van Škotske, i to nigde drugde nego baš u Londonu. Petogodišnja Elizabeth je imala rođendan i McGonagallovi su doveli svog petogodišnjeg sina. Nabusit i pomalo bahat momčić na prvi joj se pogled nije preterano dopao, ali uzalud: ona se dopala njemu. Ispostavilo se da McGonagallovi puno rade i da im treba prava osoba za njihovog ne mnogo trpeljivog momka; a kako je kod Elizabethinih roditelja radila ionako radila samo po nekoliko sati dnevno; činilo se da se sve ulučilo: prilika, vreme, i, svakako, ljudi. Posle nekih nedelju dana, pozvala ju je je krhka, varljivo slabašna Shannon McGonagall i pitala bi li volela čuvati njihovo dete, obzirom da ona ne zna gde joj je glava od posla a Rory, eto, hoće, baš nju. “Stalno priča da hoće Elizabethinu miss, a verujte mi na reč da Rory nije dete koje možete prevariti zamenom, bez obzira što mu je tek peta godina… Već dve nedelje se sastajem s dadiljama, ali on je sve rasterao. Da li biste, molim vas, bili tako ljubazni da razmislite o mom predlogu, gospođice Petrović?” Sutradan je otišla kod McGonagallovih i sat vremena provela ćaskajući sa Shannon. Živela je u Engleskoj već nekoliko godina i nije pamtila da je i sa kim provela lepših sat vremena. Shannon McGonagall je bila sva od suprotnosti: imala je građu kineske figurice, jedne od onih koje se brišu uz najveću zamislivu pažnju, obzirom da bi ih i ovlašan stisak slomio; mlada žena prozirnog tena i žutozlatne kose koja se poput krila otvara oko njenog lica, potočna vila… Ali je njena kičma bila od željeza. Kad je govorila, manir joj je bio neposredan, bez trunke prenemaganja, glas kao u krotitelja lavova. Shannon McGonagall je autoritet imala u koštanoj srži. Rekla joj je: “Ja ne znam puno o vama, osim onoga što su mi Johnsoni rekli, ali svakako ćete se složiti sa mnom da niko ne zna puno o imigrantima. Međutim, slabo marim i da ste terorista bombaš. Imam ovde jednog teškog škotskog petogodišnjaka, i hoću da ga se drži na lancu. Da li vi to možete, miss?” Tatjana ju je za časak obuhvatila pogledom, ali nije se činilo da bi Shannon McGonagall bila osoba koja bi takve reči shvatila naopako. Stoga je rekla: “Preživela sam rat, gospođo. Ne verujem da mi je i jedan petogodišnjak dorastao, pa makar bio i Škot.” Mladoj su ženi uglovi usana zadrhtali, a onda se neobično zvonko nasmijala. Rekla je: “Bog s vama, miss Petrović. Hamish kaže da ste sat vremena držali desetoro dece u miru i tišini pričajući. Nakon takve preporuke, volela bih da vidim šta bi to bilo a da mi se ne svidite.” Tatjana je mirno odgovorila: “Da li sam se ja uopšte dopala vašem Rory-ju, gospođo? Ili su presudile moje krotiteljske veštine? Ne bih se želela ujutro probuditi sa žabom u krevetu.” Shannon joj je ponovo pokazala svoje pravilne zube u ljupkom osmehu. Rekla je: “Ali vi ste preživeli rat, miss.” Tatjana je pomislila: lukava gorštačka kučka. Ali se nasmešila. I prihvatila posao. I za tri godine nije se pokajala ni jednom.

  • Dom, 3

    Njenih sat vremena držanja u pokornosti tuceta blaziranih engleskih petogodišnjaka, izgleda nisu bili presudni samo za roditelje McGonagall, već i njihovog sina. Shannon je nija lagala: ona se zaista dopala Roryju. Ispostavilo se da on nije toliko teško dete, koliko je dete koje se dosađuje. I, dete koje voli priče snagom koju niko do rođenog Škota nije u stanju da razume. Roryja ste uvek mogli pridobiti, samo ako mu kažete: dođi da ti ispriča nešto. Uspentrao bi vam se u krilo kao kakva zverčica i onda vas netremice gledao onim očima s trepavicama kao u princa, poluotvorenih usta. Bio je tvrdoglav kao mazga, i umeo se razbesneti tako da je to upravo strašilo čoveka; ali ona je, i ne razumevajući sasvim, imala dar da ga pripitomi. Rory McGonagall se u životu plašio samo svoje majke. Oca nije zarezivao ni za šta, a tek rođeni blizanci nisu zasluživali ni najbednijeg trenutka njengove aristokratske pažnje. On je imao savršeno celovitu, ničim okrenjenu svest o tome da je – provorođeni sin. S nepunih je šest godina bio dovoljno samouveren da zna šta hoće, traži šta hoće, i najčešće to i dobija. Međutim, ako je nekog uopšte voleo, onda je voleo nju. A ona je zavolela njega. Prvi put kad su se bii strašno posvađali (a provela je ceo dan sama s njim i blizancima koji su onda još bili bebe, i bila je gladna, umorna i ni sa čim više preostalim u svojim zalihama strpljenja i volje), rekla mu je: “Sasvim si me izludeo, Rory McGonagall, i prvo što ću učiniti kad ti se roditelji vrate, to će biti da im dam otkaz.” On ju je pogledao širom otvorenim očima, a na vrhu svake trepavice blistala mu je krupna suza; zgrabio je oko kolena ne dajući joj da se pomeri i počeo joj tepajući govoriti da ne ide. Naježila se po celom telu od tih krupnih suza na trepavicama. Nikad nije videla ništa bolnije. Onda je i sama počela plakati, i na kraju su se, grleći, izmirili. Bilo je to skroz šašavo. Dok nije počela čuvati decu u Engleskoj, nije mislila da ima ikakvog strpljenja s njima, pogotovo ukoliko su teška koliko je Rory bio. I zaista, nije se nešto preterano vezala za decu koju je čuvala pre njega. Međutim, McGonagallovi su bili prva porodica s kojom je živela, i to kao da ih povezuje više od čuvanja dece i plate; i bili su Škoti, što se ispostavilo sasvim drukčije od Engleza koje je dotad poznavala; a sin im je, usprkos svemu, bio jedan opako privlačan mali bezobraznik. Vrlo je brzo počela voleti Roryja više kao starija sestra nego kao dadilja. Prvi put kad je zaplakao, shvatila je da je slaba na njega, a bila je slaba i na blizance koji su, opet, bili sušta suprotnost Roryju, mili i poslušni poput anđela; i bila je isto tako slaba na Shannon i Hamisha… Prvi se put za sve te godine u Engleskoj počela osećati kao kod kuće. I kad su Hamishu javili da mu je otac umro, i da je postao zakoniti naslednik porodične kuće i biznisa, nije našla ništa normalnije nego da s njima napusti London i ode živeti na škotsko ostrvo. Porodični biznis je, zapravo, bio vođenje puba koji su McGonagallovi imali već sto godina. Mlad i buntovan Hamish je smatrao da vođenje lokalnog puba u gradiću na škotskom ostrvu sputava njegovu ličnost i mogućnosti; pa je sa mladom, i ništa manje buntovnom ženom, i sinom u povojima, otišao u najveću svetsku metropolu koju je njegov gorštački mozak znao. Ali, nešto stariji i pametniji Hamish je shvatio da ima mnogo većih metropola od Londona, ali i da mu se već od Londona diže kosa na glavi. Gola je istina da McGonagallovi u Londonu nikad nisu bili zadovoljni. Shannon je to objašnjavala bez imalo stida: “Mi smo provincijalci, draga. Trebale su nam godine da shvatimo, ali svakako je dobro da najzad jesmo. Vratićemo se gde nam je mesto, i vodićemo pub na ostrvu na kojem smo rođeni, i London nek se nosi do vraga.” Ona i Hamish su dali otkaze kao da bacaju kakav teret sa ramena, i čim su se počeli spremati za povratak u Škotsku, lica su im se ozarila onako kako Tatjana nijednom pre nije videla. Neki bi to smatrali porazom. Ali, ona je drukčije rezonovala. Niste mogli biti imigrant, a ne razumevati kako čovek mora živeti gde mu je mesto. Pitali su je želi li ostati u Engleskoj. Objasnili su joj da odlaze u posve mali grad u Škotskoj, i to još grad na ostrvu – “Svakako ne možeš zamisliti šta je to mali grad na škotskom ostrvu, draga” – i da posve razumeju ukoliko ona, mlada, urbana i strankinja; želi ostati u Londonu. Ali ona im je odgovorila da u njenoj zemlji ima gradova manjih od bilo kakvog grada na bilo kojem ostrvu u Škotskoj; i da ona nije toliko urbana koliko urbana izgleda. “Ja, zapravo, ne volim mnogo Englesku. Hajde da vidimo hoću li voleti Škotsku.” I tako se ta tema više nije započinjala.

Najnoviji komentari

  • Anonimno o I ode on namo
  • (Un)satisfied Housewife o I ode on namo
  • (Un)satisfied Housewife o Parum artifex (Mole non refert)
  • (Un)satisfied Housewife o Parum artifex (Mole non refert)
  • Anonimno o Parum artifex (Mole non refert)

Arhiva

  • ožujak 2022
  • siječanj 2022
  • prosinac 2021
  • studeni 2021
  • listopad 2021
  • siječanj 2021
  • prosinac 2020
  • studeni 2020
  • listopad 2020
  • rujan 2020
  • srpanj 2020
  • lipanj 2020
  • travanj 2020
  • ožujak 2020
  • prosinac 2019
  • studeni 2019
  • listopad 2019
  • rujan 2019
  • kolovoz 2019
  • srpanj 2019
  • lipanj 2019

Knjige, 2

  • Blog
  • Knjige
  • Knjige, 2
  • Priče
© 2020 All rights reserved
Proudly powered by WordPress | Theme: Simple Life by Nilambar.
Go to top