Skip to content

Kazivanja

Kazivanja
  • Blog
  • Priče
  • Knjige
  • Knjige, 2

Dan: 14. ožujka 2022.

I ode on namo

14/03/202214/03/2022 (Un)satisfied Housewife

Nek mu je laka zemlja.

0
Blog  4 komentara

Novi blogovi

  • Jutrom o koečemu, 2

    Čudno neko leto, već nedelju dana mračno a nebo predveče ko pogled na Planinu Usuda u daljini. Gori mračno nebo. Se nAtO nešto sigra u ovom nezvaničnom trećem sveCkom? Ups, teorija zavere. Navodno UN (il tako neki) donele neku rezoluciju (?) sproću teorija zavere. Kao, to zlo treba sprečavati zbogradi lažnih informacija i dobrobiti čovečanstva. Humano, po običaju. Dobićemo uputke, što bi rekla braća Rvati, kako to zlo prepoznati i kako se pri susretu s istim ponašati. Nemojte ulaziti s njima (zlim teoretičarima) u raspravu i nemojte ih slušati. Valjda da slučajno ne čujete i neku istinu – ali naravno nije TO rečeno. Kako ćete prepoznati teoriju zavere? Slušajte mainstream medije, pa kad oni kažu da je nešto teorija zavere, to ti je brate to. Brate.   Tako da ostavljam ljudima da odu slušat Novu i slična govna, pa vidite to s njima. Mislim, jel govorim o teorijama zavere. Ko velim, ako CNN ili ove naše američanske televizije kažu da jeste, no valjda svi znamo da oni ne govore ništa osim istine i samo istine. Jel.   Vojvodino, Vojvodino, što si tako ravna. (To nije teorija zavere, stvarno je ravna, al ipak vi to proverite s Novom, za svaki slučaj). Širok Dunav, ravan Srem. Miran Srem. Nedeljom prepodne još dođe neko do grada da popije kafu i pročita novine, ali posle jedanaest, to već sve ošlo kući da čeka ručak. Nedeljni vojvođanski koji prepoznaš da se sprema dok ideš pokrajnjim uličicama duž redova kuća koje su Austro-Ugari pod konac projektovali, što reče neki naš pesnik, ko nisku bisera. A svi prozori otvoreni, i ljudi još imaju letnje kujne. Ne svi, ali mnogi. Miriše domaća pileća supa sa paškrnatom i celerom (UVEK stavljajte celer u supu, neverovatno je koliko poboljša ukus) i mrkvom i lukom po minute oprljenom na plotni pre nego ste ga u supu ubacili. Miriše kuvani paradajz u crvenom sosu. Ljudi još od sinoć hlade lubenice, za posle ručka. Ideš ulicom, i čak su i kere previše lene da zalaju. Uvukle se pod drvo u debelu ladovinu pa ič ne mare od vrućine i dobrog života. Sve to uhranjeno, debelo. Al nemojte da vas zavara: NE ulazite u sremačku kuću ako na kapiji piše ono opasan pas. To ne piše za paradu. Prijateljska preporuke nekog ko je ovde živeo dvajst godina, i svašta video. Počesto tupave velegrađane kako ignorišu maločas pomenuto upozorenje. Pa posle kuku lele. Vojvođani inače ne vole Sremce. Kažu da su ludi i “oće das’ tuku”. Da svaki Sremac nosi bricu u čizmi. Svaki će ti Novosađanin, kad ga priteraš, reći da mu je milo što se Fruška Gora isprečila između NS i Srema – mada su se bećari dosetili, vrag im babin, pa kad se baš kapriciraju a oni dođu preko Rvatske. Lole jedne. Živela sam u Bačkoj. Bačka je fina i gospodska, ali opet bih izabrala Srem. Ne baš OVO mesto, verovatno, ali Srem uopšte. Srem je ok. Jeste, oće das’ tuku, ali bar nisu mrtva puvala ko Lale (koji niu Bačvani, opaska za ne-Vojvođane. Lale su Banaćani). Doduše, kad je u pitanju Mačva, onda su svi Vojvođani ko jedan, jer Mačvane ne vole kolektivno. Ono, BAŠ ne vole. Kompletna ta podela međ Srbljem ko je oklen, jel iz Banata ili Mačve il nedajbože (kako se ovde još uvek kaže) “iz Srbije” – Vojvođanima je sve od Bg naniže – Srbija, što je opet neki drugi a sličan problem – je kulturološki donekle razumljiva ali je pokvarena i onako podlački, ispod žita, opasna. Onaj bravac Čanak je uvek imao par dobrih ideja (u smislu decentralizacije, gde ne bi vascela Srbija radila samo da Beograđani ne bi morali preterano da se smaraju, već bi pojedini delovi zemlje sopstvenim zarađenim parama kao prvo brinuli o sebi, umesto da, ko sad, sve šalju u “prestonicu” pa onda kad im trebaju moraju svoje rođene pare iskat nazad. Ili zbog katastrofalno loše klime koja je u Srbiji stvorena a po kojoj jedino u “prestonici” ima posla, pa ljudi iz provincije, makar i mrzeli, idu tamo – gde ih s visoka gledaju, ko da su voljno došli. Ali o TOM specijalnom fenomenu neki drugi put.) međutim – a da se vrnemo bravcu Čanku, no, nećemo mu se vraćati, osim da kažemo kako ga govnjivom motkom treba prvo namlatiti, a onda poslati na doživotnu robiju. Ostavljam vama da se pitate a što? Ako se TO pitate, definitivno vam nije mesto ovde. Odo da  završim svoj čaj od đumbira, pa da se spremam do grada da neku kupovinu obavim. Da “metem” šešir, pa ljudi misle da sam digla nos jer ne znaju da mi doktori zabranili da bez tog asesoara izlazim leti. Ali taki su ljudi, ne samo Sremci. Mislim, na istočnom frontu ionako ništa novo. I tako.

  • Umovanje tokom selidbe

    “Ne slome čoveka ni teške reči, ni teški koraci, ni teški putevi. Slomi ga ono preko čega je ćutke prelazio.” Meša Selimović

  • Jutrom o koečemu

    Ustah, skuvah čaj od đumbira, zapalih mrsku cigaru (sutra prestajem s pušenjem) pa mi kao i svako jutro misli priđoše glavi. Moja bi profesorka srpskog (ona retardirana, posle Sombora) bila oduševljena ovim izrijekom. Strašno. Mada, nikad ne govorite takve reči kao  što je “strašno”, kažu perači mozga. Naročito ih ne koristite ako opisujete sebe ili događaje u svom životu. To je nešto kao savet koji bi dobili od druida, ili vaše lokalne wiccanske sveštenice. Neko nju ejdž sranje. U smislu, reči imaju moć i nikad ih ne koristi protiv(u) sebe. Ali zapravo nije toliko debilno. Stvarno je mudro da ne koristite katastrofičan govor kad govorite o sebi. Podsvesno, to direktno atakuje na vaše samopoštovanje i na duže staze ima loše posledice. Izgleda da vam uopšte ne treba perač mozga. Možda da se pridružite hare krišna zajednici (navodno ima neki njihov kamp na Fruškoj Gori pa ko voli) ili postanete vračara. Ispada na isto. Što ne znači da su perači mozga u istom rangu s vračarama. Vračare su pametne žene. Elem, kako ono mislite o ljubavi? Verujete li u jednoroge, munje i praskove; ili ste svesni da parnjake biramo random, sasma pragmatično? Tipa: eci peci, ti si prvi koji je bio slobodan i pri ruci? Oh, blasfemijo, nigde te ne bilo, reći će deca, senzitivne duše i maločas pomenuti jednorozi (jer su to sve ista nerealna bića), ali kad zađete u određene godine počnete biti iskreni prema sebi (i ostalima, ako zasluže). Sve je to skroz prosto. U životu nema nikakve čarolije. Zato ljudi pišu i čitaju fantastiku i ljubavne romane. Da nadoknadimo nedostatak magije u rl. S druge strane, ako toga nema u rl, koji nam je uopšte potrebno? Zašto bi čovek žeđao za nečim što je u biti neizvodljivo i nepostojeće? Odakle čovek uopšte zna da mu tako nešto fali; ako se nikad nije ni sreo s istim? Moraš imati osnovno realno iskustvo s proizvodom pre nego ga poželiš kupiti. Verujte meni, ja sam trgovačka ćerka. Možda je u tome stvar? Možda nam je nekad tokom istorije već prodana ta đinđuva, pa je stoga znamo i želimo. Koja je uopšte svrha umetnika. Osim da zarade leba bez motike, što bi reko moj prađed, verovatno. Da je ikad u životu razmišljao o dangubama, što nije. Koja je svrha ljubića, poezije, horoskopa i članaka u ženskim časopisima? Ako je još uvek dozvoljeno zvati ih “ženskim”. Ako neko može da trkne da priupita čika Orvela? Jel ta reč dozvoljena u Novogovoru? Ne? Ja se izvinjavam. Nadam se da ovaj istup neće mnogo uticati na moj socijalni kreditni status. Smem da idem danas u market? Smem otvoriti frižider svih 568 puta, ili mi ukidate jedno deset? Čika Orvele? Alo? Pu, da ne čuje zlo. Google je već čuo ionako, i sad će mi slati oglase za ženske časopise. Zamlate koje su nekada na društvenoj lestvici bile skupa sa kurvama, žonglerima i malo iznad maločas pomenutih trgovaca; danas su gurui nju ejdža, Učitelji Života I Smisla. Slušate trubadure da vam kažu za koga da glasate, šta da obučete, koliko NJekcija da primite i koga da vodite u krevet. Njih “zapraćujete”, obogoličavate, citirate. Većina ih ima četiri razreda osnovne škole, ali brate baš lepo izgledaju retuširani u onim ženskim časopisima. To je valjda sasma dovoljno da im bespogovorno verujete. Kako ispada. Nismo mi tu sad fat fobični, naopako bilo, ali moj polupismen holivudski glumac koji mi propisuje kako da se ponašam i šta da mislim i govorim mora brate lepo da izgleda. Proizvod prodaje ambalaža. Verujte trgovačkoj kćeri. Gde ima da se kupi majica s onim: “Did I call it, or what? George Orwell.” Hitno javljajte, oli ću morati sama da idem da mi se odštampa. I tako. Odjutros 51 kg, s ovim mojim promenjenim režimom ishrane. Neki kvazi hrono. Ne volim pravila a nisam ni htela da mršavim pa sam uzela šta sam smatrala logičnim. Ne pada mi na pamet da trčim okolo i tražim senf bez šećera i cimam beke na pijaci jel su malo prsnule paradajz. U marketu je ionako sve gmo. Svakodnevno se trujem cigarama, malo mi soje neće škoditi koliko iste. Osim kad sad sav divljački zapadnjački svet, i mi kao prirepci i subhjumani kojima je iz nekog razloga naspelo da nas guze za dž; zabrani nikotin u cigarama pa budem morala da pređem na pafove. U njima još uvek ima đubreta da se trujem. Kakogod, rekoh: 51 kg. Na 170 cm. Ne valja to. A jedem ko nikad. Kajgana od dva jaja za doručak! Ja za veka nisam doručkovala. Čitala ljude kako se kunu i mislila ajd prestanite srat majke vam. Kad ono, još jedna “teorija zavere” kojoj sam se – priznajem sramotu! – nekad smejala a pokazala se istinita. To jebote stvarno radi. To laneno seme koje trpam u kiselo mleko i salate stvarno reguliše probavu. U tom blue beam-u možda i ima nešto? Ko više sme reći da je ijedna teorija zavere – teorija zavere? Pa ja koliko pamtim sam samu sebe morala ujest za dupe povodom bar jedno pet “teorija” u zadnjih petnaest godina, jer sam se smijala ljudima a ispalo da su bili u pravu. NJekcije? Čipovanje? Udruženja pedofila? Eno ih brate na divljačkom zapadu živi, (ne baš zdravi) i nije da im ništa ne fali, ali eno ih. Jedan od koraka u lečenju alkoholizma jeste da idete i izvinete se svima koje ste povredili. Po toj logici, i ja bi sad trebala ići redom po netu da se izvinjavam svima kojima sam se zadnjih dvajst godina smejala kao ludacima koji lupetaju. Ali imam džoker dan jednom mesečno povodom vina, pa ono neću. Eto ako ko zađe vamo: izvinjavam se Dejvide, osim za ono o reptilima. To ti je brate baš nonsens. Ostalo što si pogodio, alal ti vera. Ako ste u mojim godinama (zini da ti kažem kojim) hranite se zdravije, deco, i probajte smanjit duvan, ako baš ne možete oma katanac na njega. Nije ravna zemlja, kunem se. Stvarno radi. Izbacite tv-e kroz prozor na šor, prestanite slušat leftičarska sranja po netu, […]

Nove priče

  • Edda Leifa Gunnarsona

    On stajaše sam sred polja dimom okovanog. Umoran; od zadaha krvi zauvek pijan a večito usta suvih; stajao je i čekao. Šta ili koga; nije znao. Znao je samo da čekati mora. Kako su zvali polje ovo pre nego ga Smrt svojim nazva? Šta osta od sela u fjordu u koji, sa zmajevom glavom na pramcu; jutros pristaše? Ko će ikada više zaći međ crne kosti kuća popaljenih? Pepeo žareći što umire. On nikoga više ogrijati neće u noćima mrzlim kada od gladi mahniti čopori iz šuma silaze. Ni zle ptičurine što ljudskim mesom svoj porod hrane neće se gnezditi ovde. Ni jedan čovek nije preostao. Koja je majka pred spavanje kose splitala onoj bezimenoj bosih peta koju je danas s braćom podelio? Kakvim ga je samo očima pogledala kad joj na pragu ubi ono golobrado muško što ju je spasti pokušalo!.. Očima plavim kao lednička jezera u praskozorje čistog zimskog dana. Nije zaplakala njima. Još ne silova i ne pogubi ženu a da joj suzu u oku uhvati. Narod moj, on plakati ne ume. Ta krv što mi se za stopama cedi; to krv je i Leifa, sina Gunnarovog. Silovah sestru svoju. Braća mi silovaše sestru našu. Ubih svog oca kad ubih njenog sred polja ovog na kome stojim. Zmajevog pramca jutros pristadosmo da svoje pljačkamo. U mač pogleda o koji se oslanjaše. Mač do balčaka u gustu i crnu krv ogrezao. Mač nenapojiv što večito žeđa. Kad li jedno postaše; Čovek i Mač; da li ih ikada bejaše dvoje? Kada si prvi put ožedneo; Leife, Gunnarov sine? Ono kad se prvi put na drakkar svog oca Gunnara pope? Kad prvi put ubi, pa ti braća tvoja rekoše: tek sad si muško? Tek kad se ratnikom uzmogneš zvati, tek onda i muškarcem smeš? Ili si žeđati počeo uz vatru skalde slušajući još onda kad ni imena svoga pravo znao nisi. Možda si se žedan rodio; Leife, Gunnarov sine. Tad glas reče: -Leife Gunnarsone. Preko ramena se obazre; ne mareći. Ne pitajući ko bi to progovarati mogao sred polja ovog na kojem još jedino on diše. Ni u parama lešina ljudskih koje se u crveno dizaše nebo njena pojava ne iznenadi njega; umornog ratnika, usta suvih. Upita tek: -Tebe li čekah ni ne znajući koga? Odgovorila mu je: -Ja kći sam Oca svoga. Po tebe dođoh, da. On pogleda bolje. Na belom konju bela žena. Na pastuva vitkih, u dim zgarišta uronjenih nogu uzjahala žena kože kojoj su samo visoki snegovi glečera nalik. Ista rubin-vatra u oku im odsijava; ko da su brat i setra. Ili jedno. Ne mogaše razabrati, skoro, posrebreno zlato njene, od grive zveri s kojom se mešala. Niz gola joj bedra do kolena padaše. Na čelu mir i spokoj; na štitu, balčaku i mišici nagoj svete rune; na licu ništa: ni oholosti ni milosrđa; ni podsmeha ni prijateljstva. Mač je držala. Kao obećanje. Ne opomenu. Mač napojen a sjajan kao tek iskovan. Mač po kojem se krv ne hvata. Htede joj reći: sestro, kćeri, majko. Nazvati je milosnicom, robinjom i gospodaricom svojom. Iz plemena dolazeći što plakati ne ume i čije su reči teške i oštre kao i mačevi im za pasom; on nem osta. -Po tebe dođoh; ponovi ona; po tebe dođoh, Leife Gunnarsone. Braća i otac tvoj čekaju. Mršteći se, rekao je: -Otac moj, zar? Davno otpremismo Gunnara u plamtećem njegovom drakkaru niz vodu. U šaku mu stavismo mač njegov; pod noge robove njegove. I moja majka ode s njime tada. Dođe li po mene da me odvedeš mrtvim očevima mojim? -Sve vas odvodim njima. Svi se ocima svojim vraćate. -A ti? -Ja od Svoga nikad ne otidoh. On okrete glavu i pogleda još jednom: paru lešina, crveno nebo, umiruće tinjanje sela dole u fjordu. Reče: -Ne mogu s tobom. -Zašto ne, Leife Gunnarsone? -Mač mi je u krvi. -Opraćeš ga. -Hoću li oprati ruke, sestro? Činjah krivo. Bela i zlatna; žena se nasmija; a crveno nebo preseče žežena munja. -Pramac sa zmajevom glavom, selo u fjordu, ona kojoj nikada ime saznati nećeš a čijeg si oca i brata danas ubio… Nikad ne činjaše ni pravo ni krivo; Leife, Gunnarov sine. Ti si tek svojim putem hodio. -Dokle me dovede? -Do granice. Ja dođoh da te preko nje prevedem. Ne vidiš li da se smrkava? Ne vide li Sumrak kako nailazi? Nikoga više nema. Sam ostade. Vreme je da pođeš sa mnom, brate. Samo je na tren pogled skrenuo; ili ga zaslepi štit njen i odsjaj rubina u oku. Mača koji je, neizgovoreno obećanje ispunjavajući; podizala mišicom runama iscrtanom. Tada se nasmijao; i podižući sopstveni u odgovor; rekao: -Skaldi mi istinu govoraše. Nema smrti časnije do smrti u boju. Ona obode konja i odvrati veselo; skoro kao devojčicu da sluša: -Svi ratnici ginu u boju; Leife Gunnarsone. Ja dolazim samo po najbolje.

  • Herbarium

    Izađeš u majsko, svetlo jutro. Trebaš paziti da dan ne sluti na oblake i kišu. Cvet bereš čim počne da cveta, a list pre cvetanja. Čičak je grimizan; kantarion žut i cveta do jeseni. Zova žbunasta, mlečnog soka. Pečurka raste sred vilinskog kola. Čuvaj se klobuka jarkih boja, i odbaci sve što ti nije od koristi. Ne svlači odeću pod lunom ćudljivom. Sutra ćeš imati groznicu, ali ne i pameti. Ostavi priče iz zapećka neukima. Pod lunom zabuna plete varke i obmane. Trebaš kuću u šumi, na proplanku. Nema straže bolje od grane i debla; i pažljivih očiju zverčica. Kad zorom sa praga osmatraš svetlo nebo i njušiš dan; neka ti noge ostanu na zemlji. Pazi da kakav potok teče blizu. Voda sve nosi: bol, strah, zebnju i zle namere. Nađeš li oko kuće učvoreno platno, baci ga u vodu da se vrati onome ko ga je pleo. Spali ga u vatri. Nemoj da unosiš preko praga. Budi milostiv spram onoga što raste iz zemlje i živi pri zemlji. To su ti sestre i braća. Ne ranjavaj drvo da potpališ ognjište: poberi umrlu granu iz trave. Ne prisvajaj ništa iz obesti, i poštuj sve što si uzeo. Nauči da kažeš: oprosti, i hvala. I reči mogu biti žrtve paljenice. Ne trebaš da prosipaš krv da bi te nebo čulo. Krv se uvek prosipa zbog čoveka. Ni zemlja ni nebo ništa nemaju s tim. Neka ti na ognjištu uvek ima vatre. Peri lice i ruke. Nemoj da ti se gamad zapati pod krovom. Plevi baštu. Gledaj lica onih koji ti govore, osluškuj im boju glasa. Pazi da li kriju dlanove i oči. Neko ti neće reči istinu, a neko ne ume. Nauči da napraviš razliku. Razmišljaj kad puštaš ljude sebi. Uštedi si vreme, trud i rane. Ne ismevaj dobru nameru i želju, sve i kad im ne možeš uzvratiti. Ne uzvraćaj tek iz pristojnosti, zbog straha, ugleda i koristi. Uzvrati kad upoznaš i kad ti prija. Pazi šta ti prija. Kad okasniš svečeri daleko od kuće, svetlo što igra u srcu šume možda je odsjaj ćumurdžijske vatre. Ne plešu vile za svačije oči; i nikad ne plešu onima koji ih vide svukud. Bace li se kamenom za tobom dok hodaš selom, seti se toga. Ne mari za imena koja ti nadevaju. Ne osvrći se zbog šapata. Često se desi da čovek kudi baš ono što potajice želi. Uvek se desi da kudi ono što ne razume. Budi čist telom i glavom, i sam pred sobom. Nema osvete gore od one kojom ćeš sam sebi naplatiti ako se na to oglušiš. Ali ne uzmi olako savete i još ih škrtije davaj. Od boljke i žeđi zavisi koji ćeš cvet uzbrati jutros. Zato ih ne uzmi ni od mene. Ja pričam o čajevima koji leče moje grlo, i samo mom nepcu prijaju. Ti treba da izađeš sam.

  • Pedalj kože

    Znam tačan datum, tačan trenutak kad sam zamrzeo Pata. Znam kakva je gužva bila u pubu. Znam da je bio St.Patrick’s Day. Sećam se kako su neke pijane irske budale urlale secesionističke pesme IRA-inih bombaša – šta, vraga, sećam se i koje su to pesme bile. Sećam se kako je neko prevrnuo onu besmislicu od trbušaste staklenke sa mirisnom svećom i kako se vreo vosak rasuo duž celog stola, crven poput sveže krvi. Izgledalo je kao masakr, ili oltar tokom crne mise. Kao nešto sasvim primereno rađanju demona. Ne verujem u slučajnosti, a vi? Danas bih se mogao zakleti da sam osetio momenat u kojem se u mojim slabinama neki važan deo otkačio. Ne kažem: glavi; jer sam sasvim siguran da to s glavom nikakve veze i nema. Na svetu postoje planski, sračunati, ledeno racionalni pomori kojima su smisao, i svrha – kad im jednom sagledate krajnji cilj – bleštavo jasni, i svetle bakljama logike. Ima ljudi koji svesno, s potpunim razumevanjem uzroka, načina i posledice gaje svoje lične demone, hrane ih kakvog su god mesa gladni i vode, ili bivaju vođeni, krajnjem cilju neopterećeni savešću ili krivicom. Ako je vaše zlo od takve vrste i korena, vi ste sretan čovek. Ja nikad nisam hteo da sretnem Celinu. Da mi je ostavljeno da biram, poslednje što bih izabrao bilo bi da sretnem Celinu – pored Pata. Da sam te večeri u pubu znao šta će se dogoditi trenutak pre nego me je moj nabolji prijatelj – moj brat – pozvao da se okrenem; verovatno bih radije slomio vrat nego to učinio. Ali, okrenuo sam se; posred svih onih pijanih i ludih Iraca, sa prstom zlatne tekućine u svojoj čaši i svojom besramnom arogancijom bogatog naslednika koji zna da mu se bogovi smeše. Život je bio sjajan pola sekunde pre toga. Samo delić udisaja, treptaj – jedna vlas trepavice debljine rascepina između trenutka u kojem sam bio siguran da se bogovi na mene smeše, i sledećeg u kojem sam shvatio da mi se, zapravo, smeju. Morate razumeti jedno: Celina nije najlepša žena koju sam u životu sreo. Da su stvari toliko banalne, onda bi ih i glava objasnila. Čak i tokom tog prvog magnovenja u kojem smo se upoznali, bio sam potpuno svestan da sam već video – a i ne samo video – devojke pravilnijih crta, lepšeg kroja usana, izdašnijih oblina. Ako postoji neka pokora za izdajništvo; ako se teret koji nosim na ramenima ičim pod nebom (i zemljom) može iskupiti; ako postoji pravilna raspodela između greha i kazne; kosmička pravda; onda je to moja potpuna, celovita svest da je Celina, mada ne najlepša žena na svetu – iako, sasvim sigurno, ne najslađa, najduševnija ili najplemenitija – u mojim očima svejedno savršena. Ne može biti prostije. Od te večeri u pubu ja ženski rod delim na Celinu, i sve ostale. Slepi, zahvalite bogovima. Razumni, nosite svetom glavu visoko i oholo. Vi, koji ne vidite, nećete prepoznati muziku sfera u rečima koje pet godina nisam pobio čak ni kad sam bio u pravu. Pošteđeni ste sramote da u tom glasu uhvatite notu koja me čini malim i drhtavim čak i kada sam mu otvoreno uzvraćao da iznosi besmislice i naopakosti. Vi ćete čuti srž, ali nećete propratiti sjaj u oku; nemate pojma kako su dugoprste ruke, kao u volšebnice, kojima se srž podupire i u vazduhu uobličava. Vama, koji glavom procenjujete proporcije, vrline i istinu; nikako se ne može dogoditi da vas do nogu razoruža jedna od koje ima plavlje kose i zamamnije obline kolena; plemenitijih ideala i veće nesebičnosti; mednijeg jezika i blažih kriterija. Bez vida, bez subjekta, vaša će ocena biti na pravdi bogova istinita, i znaćete da sam trebao odlučiti bolje. Ono što nećete znati, to je da me niko nije pitao za odabir. Jer, u trenutku kad sam se obazreo u onom sumračnom pubu, smoren irskim plebsom koji peva o porazima umesto o pobedama; sa svojih prstom skupocene, zlaćane tekućine u čaši i svojom nikad ozleđenom oholosti momka koji uvek dobije šta želi i bez saosećanja prezre sve što mu dosadi, ili mu nikad i nije bilo zanimljivo; prvo što sam video, a što je moje oči uhvatilo kao u paučju mrežu tako da se ni danas, posle pet godina, nisam uspeo rasplesti; bio je pedalj Celinine gole kože dok se propinjala na prste da okači neki mali blesavi crni kaput dvorednog kopčanja na blesavu vešalicu pored stola; delić njene kože boje alabastera ili, možda, onog kamena od kojeg su neimenovani antički vajari klesali svoje boginje rođene iz morske pene; pedalj njene kože ne duži i ne širi od mog dlana. Nakon toga, nikada nisam poželeo ništa više nego da svoj dlan stavim na to mesto; da pod njegovim reljefom osetim toplinu koja ga čini živim, pokretljivim, jedinim. Ponekad, kada su noći naročito teške, kada egzotični mirisi mojih beskrajnih karavana pod nebom stranih pustinja i njihove čudne, drugačije žene mošusne puti ne uspevaju zavarati glad koju već pet godina ćutim pod nepcem; tada pomislim da bi mi bio dovoljan samo jedan put, jedan dodir mog dlana na golom pedlju Celinine kože kojim bih uhvati smisao. Ne kažem, nit verujem, da bi mi to olakšalo. Možda bih bio čak još i gladniji. Ali možda bih znao zašto. Staza duž naprslih kamenih ploča je prekratka. Ona me ne može osloboditi ni razrešiti nada za koje bih lagao kad bih rekao da ih ne očekujem, a koje su možda tek varka, iluzija. Pet godina sam dolazio u ovu kuću, u poset svom najboljem prijatelju i njegovoj ženi, i njušio vazduh. Lešinarski vrebao svaki trenutak ne bi li uhvati nagoveštaj nesreće, usahle naklonosti, zla. Demonski paroščići koji su pre pet godina načinili rascep tamo negde pri dnu mojih slabina, danas su oštrovrhi bodeži što ruju po zjapećoj, živoj rani. Ja nemam ni stida ni srama. Smrt čoveka kojeg sam pola svog života smatrao bratom za mene je bila ekstatični nalet trijumfa koji nikakav sumpor pakla ne može dovoljno da naplati. Ni suzu nisam pusti za Patom. Vest o njegovoj nesreći […]

Nove knjige

  • Dom, 1

    Sitna devojčica stajala je uz rub staze. Ćudljivi vetar s visoravni smakao joj je s glave neonski žutu kapuljaču; otkrivši kosu crvenu poput požara i umrljano lice. Debela crna čarapa bila joj je pocepana na kolenu. Tatjana zastane. Nije bilo nikakve sumnje o tome ko je devojčica. Međutim, njeno uplakano lice, razbijeno koleno i izraz krajnje bespomoćnosti; toliko su nalikovali svoj deci koja su pala i udarila se ikada; da se njeno oklevanje odmah razvejalo u ništa. Rekla je: -Morag McIntosh! Šta ti se dogodilo? Devojčica podiže oči na nju i zadrhti. Ona čučne; a kako je to učinila, dete se mahinalno odmače korak nazad. Što je mogla nežnije, Tatjana joj reče: -To je samo mala posekotina, draga. Da li si pala? Ali dete je i dalje zurilo u nju, dok su mu suze bezglasno tekle ostavljajući bele pruge po musavim obrazima. Tatjana uzdahne. -Oh, nema veze. Hajde da te odvedem tati. Na tu reč; detetove oči se još jače razrogačiše. Tatjana pruži ruku i osta strpljivo stajati, gledajući kako se na sedmogodišnjem licu izmenjuju strah, zebnja i želja. Onda je oklevajući, poput divlje životinjice koja samo iščekuje kakav iznenadni pokret pa da u užasu zaždi u šumu; pružila ruku i uzela njenu. Tatjana se nasmeši. -Tako je, dušo. Sad lepo idemo kući, zar ne? Dete proguta suze i štucne. Staza je krivudala između u mahovinu obraslih stena stavljajući svakom ko se usudi na znanje koliko je slabo korištena. Potplati njenih udobnih cipela za pešačenje propadali su u mekanu zemlju, tako da je svako malo zapinjala. S druge strane, Morag McIntosh je trčala lako poput balerine, kao da joj je pod nogama netom lakirani parket. Njoj nije bio stran ovaj put. Sa svakim je korakom izgledala sve mirnije. Prestala je plakati i štucati, i stisak kojim joj je držala ruku neznatno se pojačao. Tatjana svrne pogled naniže na nju. Bila je lepa poput vile u dečijoj predstavi. Koža njenog lica imala je boju sedefa, i čak joj ni guste riđe pegice ne bi mogle oduzeti besprekornu ocenu za ten. Ali, kad je podigla oči na nju; ona se mahinalno stresla: nikada, zaista, nije videla da neko ima tako plave oči. Te oči nisu bile plavo-zelene, ni sive, niti su menjale boju u zavisnosti od svetla ili odeće. Bile su autentično plave, kao mirno tropsko more. Navikla se da riđokosi ljudi, kakvih je na ostrvu bilo stotine, imaju zlatnosmeđe oči poput tečnog zlata, ili zelene s mrljicama, kao mačke. Ali Morag McIntosh je imala najplavlje oči u istoriji tog izraza. Skoro su izgledale neprirodno. Retko je viđala to dete; gotovo samo kao žaruće crvenokosu bajku hitro pronetu drugom stranom ulice na čvrstoj muškoj mišici; poput princeze u nosiljci. Nije se igrala s decom i nije dolazila na rođendanske proslave. Međutim, iako joj se prvi put u životu obratila, pa čak i ako je prvi put gleda izbliza; greške nije moglo biti. Morag McIntosh je bila upravo onakva kako je i pretpostavljala da bi bila. Ćutala je celim putem kao zalivena, i ona je nije ni napadala. Dobro je znala kako zatvorenu decu nema svrhe čačkati i nutkati. Zatvorena su deca kao zatvorene školjke: ona se otvaraju samo kad im je vreme. Ali ionako je morala čuvati dah za taj neljubazni uspon od kojeg su joj se obrazi zajapurili a čelo orosilo. Hitro ga je otrla, ispevši se, najzad, do čistine s koje je pucao veličanstven pogled na more i jednu uvrnuto osamljenu kuću na njenom rubu. Bilo je to krajnje bolesno mesto za kuću, mislila je ona, dok je trenutak stajala i posmatrala. Činilo se da je sagrađena na samom rubu litice koja se strmoglavljuje pravo u morski bezdan. Vetar je bio toliko jak da je jedva uspevala hodati, ali usprkos tome, Morag ju je prestizala. Lice joj se ozarilo poput sunca pod onom zlatnocrvenom kosom; gustom kao kudelja i vezanom u tešku, debelu pletenicu. Kovrđavi, nerazmrsivi kraj te vitice nemirno je poskakivao na njenom ramenu dok je, odjednom puna poleta, hitala ka kući vukući Tatjaninu ruku. Ona zausti da joj kaže neka uspori, ali urlajući vetar sasvim joj priguši glas. Pre nego su stigle do vrata, ona se širom otvoriše. Dete pusti njenu ruku i otrča u naručje muškarca koji je čučnuo da je dočeka. Onda se uspravio do svoje pune, gorostasne visine, glavom se dotičući dovratka; pa pogledao u nju pogledom koji ne bi bio oštriji ni da mu je vrh bio od sjajnog čelika. Tatjana je teško obuzdavala burne otkucaje svog srca i dah. Imala je želju da se pograbi za kičmu i neko vreme, u miru i ćutke, odmori od prokletog uspona; međutim, prisustvo tog muškarca je neizostavno zahtevalo objašnjenje. Slabašno se nasmešila: -Dobar dan, gospodine McIntosh. Pogledala je u Morag, koja se poput mačeta skupila u zaštitničkom, moćnom pregibu njegove ruke, ukopavši mu lice u vrat; i baš je zaustila, kad on odbrusi: -Šta, kog vraga..? Tatjana trepne. Zbunjeno je počela: -Ne znam da li me poznajete, gospodine. Ja sam vaspitačica kod McGonagallovih… -Vrlo dobro znam ko ste vi. Ono što hoću da mi se objasni, jeste šta se, kog đavola, uradili mom detetu! Kako je ona zblanuto zurila u njega, on prasne: -Smesta! Tatjana oseti kako je obliva vruće crvenilo, i bes koji poče da kezi svoje sjajne zube u njenoj utrobi. Ispravila je ramena, mada mu ni tako nije dopirala ni do polovine grudi; i nadmeno rekla: -Ništa nisam učinila Morag. O čemu pričate? Pronašla sam je pored puta. Stajala je i plakala, i odeća joj je pocepana. Izgleda da je pala… -Je li vam ona rekla da je dovodite kući? Presečena usred reči, Tatjana besno prasne: -Gospodine McIntosh, pronašla sam vaše sedmogodišnje dete samo na putu, kako plače i krvari. -Šta vam pa to znači? -Znači da bih je odvela kući sve i da ste još vi još deset puta bezobrazniji. Nemam običaj da ignorišem malu decu koja plaču pored puta. -Šta očekujete? Povelju za dobra dela? I onda joj besramno zalupi vrata u lice. Ona je pat trenutaka zaprepašteno piljila u […]

  • Dom, 2

    Shannon McGonagall je uzdahnula. -Ali zaista nisi mogla očekivati nikakav bolji doček, Tatjana. Bilo je veče i Tatjana se još uvek mrštila kad bi joj na um pala Morag McIntosh i njen prokleti otac. Prasnula je: -Koji je njegov problem? Shannon je slegla ramenima. -Problem? Problem je u tome što je McIntosh. Oni su svi uvrnuti. -Probaj: ludi!.. Šta sam trebala da uradim? Reci mi, šta sam, kog vraga, trebala da uradim? -Da je ostaviš na miru, naravno. Tatjana je pogleda kao da je izvalila kakvu blasfemiju. -Bi li ti ostavila malo dete da plače pored puta, samo i krvavo? -Da je to dete Morag McIntosh… -Oh, nosi se dođavola. -Nema potrebe tako da pričamo. Ako ćemo tako da pričamo, onda… -Onda, šta? -Onda možda pomislim da neko s takvim rečnikom nije osoba koja će mi čuvati decu. Tatjana odbrusi: -To idi pa kaži svom sinu. Shannon uzdahne. -Ne smem. On bi verovatno otišao s tobom. Onda su se nasmijale. Osmogodišnji Rory McGonagall je bio treće dete koje je čuvala otkad ju je emigracija nerazumljivim putevima odvela ka dadiljanju; ali se Tatjani činilo da bi mogao biti i zadnji. Kad je ona bila u pitanju, Rory je bio ljubomoran i na svoju braću blizance. Radila je u zgodnoj engleskoj porodici u Londonu s kojom je Hamish McGonagall bio povezan poslovno tokom tih nekoliko godina koliko je verovao da će uspeti da živi van Škotske, i to nigde drugde nego baš u Londonu. Petogodišnja Elizabeth je imala rođendan i McGonagallovi su doveli svog petogodišnjeg sina. Nabusit i pomalo bahat momčić na prvi joj se pogled nije preterano dopao, ali uzalud: ona se dopala njemu. Ispostavilo se da McGonagallovi puno rade i da im treba prava osoba za njihovog ne mnogo trpeljivog momka; a kako je kod Elizabethinih roditelja radila ionako radila samo po nekoliko sati dnevno; činilo se da se sve ulučilo: prilika, vreme, i, svakako, ljudi. Posle nekih nedelju dana, pozvala ju je je krhka, varljivo slabašna Shannon McGonagall i pitala bi li volela čuvati njihovo dete, obzirom da ona ne zna gde joj je glava od posla a Rory, eto, hoće, baš nju. “Stalno priča da hoće Elizabethinu miss, a verujte mi na reč da Rory nije dete koje možete prevariti zamenom, bez obzira što mu je tek peta godina… Već dve nedelje se sastajem s dadiljama, ali on je sve rasterao. Da li biste, molim vas, bili tako ljubazni da razmislite o mom predlogu, gospođice Petrović?” Sutradan je otišla kod McGonagallovih i sat vremena provela ćaskajući sa Shannon. Živela je u Engleskoj već nekoliko godina i nije pamtila da je i sa kim provela lepših sat vremena. Shannon McGonagall je bila sva od suprotnosti: imala je građu kineske figurice, jedne od onih koje se brišu uz najveću zamislivu pažnju, obzirom da bi ih i ovlašan stisak slomio; mlada žena prozirnog tena i žutozlatne kose koja se poput krila otvara oko njenog lica, potočna vila… Ali je njena kičma bila od željeza. Kad je govorila, manir joj je bio neposredan, bez trunke prenemaganja, glas kao u krotitelja lavova. Shannon McGonagall je autoritet imala u koštanoj srži. Rekla joj je: “Ja ne znam puno o vama, osim onoga što su mi Johnsoni rekli, ali svakako ćete se složiti sa mnom da niko ne zna puno o imigrantima. Međutim, slabo marim i da ste terorista bombaš. Imam ovde jednog teškog škotskog petogodišnjaka, i hoću da ga se drži na lancu. Da li vi to možete, miss?” Tatjana ju je za časak obuhvatila pogledom, ali nije se činilo da bi Shannon McGonagall bila osoba koja bi takve reči shvatila naopako. Stoga je rekla: “Preživela sam rat, gospođo. Ne verujem da mi je i jedan petogodišnjak dorastao, pa makar bio i Škot.” Mladoj su ženi uglovi usana zadrhtali, a onda se neobično zvonko nasmijala. Rekla je: “Bog s vama, miss Petrović. Hamish kaže da ste sat vremena držali desetoro dece u miru i tišini pričajući. Nakon takve preporuke, volela bih da vidim šta bi to bilo a da mi se ne svidite.” Tatjana je mirno odgovorila: “Da li sam se ja uopšte dopala vašem Rory-ju, gospođo? Ili su presudile moje krotiteljske veštine? Ne bih se želela ujutro probuditi sa žabom u krevetu.” Shannon joj je ponovo pokazala svoje pravilne zube u ljupkom osmehu. Rekla je: “Ali vi ste preživeli rat, miss.” Tatjana je pomislila: lukava gorštačka kučka. Ali se nasmešila. I prihvatila posao. I za tri godine nije se pokajala ni jednom.

  • Dom, 3

    Njenih sat vremena držanja u pokornosti tuceta blaziranih engleskih petogodišnjaka, izgleda nisu bili presudni samo za roditelje McGonagall, već i njihovog sina. Shannon je nija lagala: ona se zaista dopala Roryju. Ispostavilo se da on nije toliko teško dete, koliko je dete koje se dosađuje. I, dete koje voli priče snagom koju niko do rođenog Škota nije u stanju da razume. Roryja ste uvek mogli pridobiti, samo ako mu kažete: dođi da ti ispriča nešto. Uspentrao bi vam se u krilo kao kakva zverčica i onda vas netremice gledao onim očima s trepavicama kao u princa, poluotvorenih usta. Bio je tvrdoglav kao mazga, i umeo se razbesneti tako da je to upravo strašilo čoveka; ali ona je, i ne razumevajući sasvim, imala dar da ga pripitomi. Rory McGonagall se u životu plašio samo svoje majke. Oca nije zarezivao ni za šta, a tek rođeni blizanci nisu zasluživali ni najbednijeg trenutka njengove aristokratske pažnje. On je imao savršeno celovitu, ničim okrenjenu svest o tome da je – provorođeni sin. S nepunih je šest godina bio dovoljno samouveren da zna šta hoće, traži šta hoće, i najčešće to i dobija. Međutim, ako je nekog uopšte voleo, onda je voleo nju. A ona je zavolela njega. Prvi put kad su se bii strašno posvađali (a provela je ceo dan sama s njim i blizancima koji su onda još bili bebe, i bila je gladna, umorna i ni sa čim više preostalim u svojim zalihama strpljenja i volje), rekla mu je: “Sasvim si me izludeo, Rory McGonagall, i prvo što ću učiniti kad ti se roditelji vrate, to će biti da im dam otkaz.” On ju je pogledao širom otvorenim očima, a na vrhu svake trepavice blistala mu je krupna suza; zgrabio je oko kolena ne dajući joj da se pomeri i počeo joj tepajući govoriti da ne ide. Naježila se po celom telu od tih krupnih suza na trepavicama. Nikad nije videla ništa bolnije. Onda je i sama počela plakati, i na kraju su se, grleći, izmirili. Bilo je to skroz šašavo. Dok nije počela čuvati decu u Engleskoj, nije mislila da ima ikakvog strpljenja s njima, pogotovo ukoliko su teška koliko je Rory bio. I zaista, nije se nešto preterano vezala za decu koju je čuvala pre njega. Međutim, McGonagallovi su bili prva porodica s kojom je živela, i to kao da ih povezuje više od čuvanja dece i plate; i bili su Škoti, što se ispostavilo sasvim drukčije od Engleza koje je dotad poznavala; a sin im je, usprkos svemu, bio jedan opako privlačan mali bezobraznik. Vrlo je brzo počela voleti Roryja više kao starija sestra nego kao dadilja. Prvi put kad je zaplakao, shvatila je da je slaba na njega, a bila je slaba i na blizance koji su, opet, bili sušta suprotnost Roryju, mili i poslušni poput anđela; i bila je isto tako slaba na Shannon i Hamisha… Prvi se put za sve te godine u Engleskoj počela osećati kao kod kuće. I kad su Hamishu javili da mu je otac umro, i da je postao zakoniti naslednik porodične kuće i biznisa, nije našla ništa normalnije nego da s njima napusti London i ode živeti na škotsko ostrvo. Porodični biznis je, zapravo, bio vođenje puba koji su McGonagallovi imali već sto godina. Mlad i buntovan Hamish je smatrao da vođenje lokalnog puba u gradiću na škotskom ostrvu sputava njegovu ličnost i mogućnosti; pa je sa mladom, i ništa manje buntovnom ženom, i sinom u povojima, otišao u najveću svetsku metropolu koju je njegov gorštački mozak znao. Ali, nešto stariji i pametniji Hamish je shvatio da ima mnogo većih metropola od Londona, ali i da mu se već od Londona diže kosa na glavi. Gola je istina da McGonagallovi u Londonu nikad nisu bili zadovoljni. Shannon je to objašnjavala bez imalo stida: “Mi smo provincijalci, draga. Trebale su nam godine da shvatimo, ali svakako je dobro da najzad jesmo. Vratićemo se gde nam je mesto, i vodićemo pub na ostrvu na kojem smo rođeni, i London nek se nosi do vraga.” Ona i Hamish su dali otkaze kao da bacaju kakav teret sa ramena, i čim su se počeli spremati za povratak u Škotsku, lica su im se ozarila onako kako Tatjana nijednom pre nije videla. Neki bi to smatrali porazom. Ali, ona je drukčije rezonovala. Niste mogli biti imigrant, a ne razumevati kako čovek mora živeti gde mu je mesto. Pitali su je želi li ostati u Engleskoj. Objasnili su joj da odlaze u posve mali grad u Škotskoj, i to još grad na ostrvu – “Svakako ne možeš zamisliti šta je to mali grad na škotskom ostrvu, draga” – i da posve razumeju ukoliko ona, mlada, urbana i strankinja; želi ostati u Londonu. Ali ona im je odgovorila da u njenoj zemlji ima gradova manjih od bilo kakvog grada na bilo kojem ostrvu u Škotskoj; i da ona nije toliko urbana koliko urbana izgleda. “Ja, zapravo, ne volim mnogo Englesku. Hajde da vidimo hoću li voleti Škotsku.” I tako se ta tema više nije započinjala.

Najnoviji komentari

  • (Un)satisfied Housewife o Jutrom o koečemu, 2
  • hakim bej o Jutrom o koečemu, 2
  • hakimbej o Jutrom o koečemu
  • Anonimno o I ode on namo
  • (Un)satisfied Housewife o I ode on namo

Arhiva

  • kolovoz 2022
  • srpanj 2022
  • lipanj 2022
  • ožujak 2022
  • siječanj 2022
  • prosinac 2021
  • studeni 2021
  • listopad 2021
  • siječanj 2021
  • prosinac 2020
  • studeni 2020
  • listopad 2020
  • rujan 2020
  • srpanj 2020
  • lipanj 2020
  • travanj 2020
  • ožujak 2020
  • prosinac 2019
  • studeni 2019
  • listopad 2019
  • rujan 2019
  • kolovoz 2019
  • srpanj 2019
  • lipanj 2019

Knjige, 2

  • Blog
  • Knjige
  • Knjige, 2
  • Priče
© 2020 All rights reserved
Proudly powered by WordPress | Theme: Simple Life by Nilambar.
Go to top