Neki je dan osoba koja mi je vrlo draga, i, svakako ne misleći da me uvredi – obzirom da nije toliko o meni znala – upotrebila izraz: izdržavana žena. Ja sam izdržavana žena. Do prije par godina, ljudi većinom nisu mislili loše o tome. Da, zamislite, pogotovo ne Američani. Oni imaju nešto što zovu “soccer mum”, a što je žena iz dovoljno privilegovane kuće da ne mora da radi, već se bavi samo decom, tom istom kućom, školskim aktivnostima dece i opet, decom. To je posprdan naziv, ali mu koren nije isti kao i kod “izdržavane žene”. Soccer mum je kastinska odrednica, i predstavlja nekoga ko je na poprilično visokoj poziciji u jednom društvu u kojem maltene svak živ mora da radi dva ili tri posla da bi uopšte preživeo. Kad u takvom društvu imate nekoga ko ne radi a nije na socijalnoj pomoći, beskućnik i ne spava u jarku skupa s ostalim narkomanima (što Američani kolektivno misle o beskućnicima, da su svi na ulici jer su spičkali kuće na drogu, što veze s mozgom nema ali Američani inače tek pokatkad imaju veze s mozgom u stvarima koje misle i rade) elem, kad tamo kod njih neko ne radi, a nije ništa od gore pobrojanog, to znači samo ono jedino preostalo: da je toliko bogat i privilegovan da i ne mora. Štaznam, ko Paris Hilton, naprimer. U Srbiji i njoj podobnim zemljama se fenomen slično doživljava, ma koliko na mnoge druge načine nemali veze s Američanima, i mada je ovde preziranje od drugačijeg korena. U Srbiji je to uglavnom pitanje opstanka, ne kaste i majmunisanja. Ovde žena po pravilu nema izbora: ona mora da radi jer muževa plata nije dovoljna da deca ne budu gladna. “Izdržavana žena” je eufemizam za starlete i sponzoruše, kulturniji naziv da se kaže: kurva. Pa. Da li sam ja kurva? Zavisi koga pitate, zar ne. U svojim najcrnjim mislima verujem da jesam, ali ne zbog kakve socijalne stigme već usled mojeg sopstvenog odrastanja. Ja sam imala majku koja je prvi posao našla u svojoj četrnaestoj godini, ne iz nužde, već samo zato što je htela da ima svoje pare zbogradi kojih joj niko nije mogao braniti ili postavljati uslove da u životu čini šta i kako god hoće. Sva je moja ženska linija s majčine strane takva. Nekada sam govorila da dolazim iz linije slabih muškaraca ali jakih žena, i mada je to na određen način tačno za majčinu porodicu, izjava je svejedno diskutabilna obzirom da je ta grana, bilo muška bilo ženska, skroz luda. Šta je slab mušarac ili jaka žena u familiji u kojoj su svi uvrnuti? Tačno tako: ništa. S druge strane, očeva je linija jednim krakom u Habsburšku monarhiju doselila skupa s Čarnojevićem tamo negde od iz Crne Gore (znam i odakle, jedno malo mesto u Boki) mada je to retko za Crnogorce, da su ikada napuštali ognjište. Danas im se pripisuje u veliko herojstvo mada je istina mnogo prozaičnija. Crnogorci nikad nisu bili pod turskom šibom na isti način na koji i Srbi, iz prostog razloga što je po’ Crne Gore planina. Turci su čuveni po tome što su ih zanimali samo veliki i bogati gradovi, i što se nikad nisu zamajavali planinčugama obzirom da – živa istina – nisu ni imali potrebe. U bogatim je gradovima (kao i danas) bio centar sveta, i čak i ako vam je dom bio u nekoj vukojebini na planini, neizostavno ste morali ponekad sići u grad, i time opet doprinosili turskoj ekonomiji. Turci se doživljavaju ko divljaci, iako su zapravo bili visoko civilizovani i imali skroz pragmatičan stav spram sebi podčinjenih. Oni nisu sekli glave koje mogu platiti porezu, konkretno ili na drugojačije načine, jer bi to za bilo koju i kakvu državu bio skroz budalast rezon. Državu, uvek, i čak i danas, zanima samo vaša poreza. Nadam se da ste svi svesni toga, deco. Elem. Obzirom da mi je otac rodom iz tijeh krajeva, i naročito obzirom da je uvek hteo sina, pokušavao je od mene načiniti Virdžinu. Terao me je da se bavim muškim predmetima u školi, da težim muškim profesijama i da, sve u svemu, u životu rezonujem ko muško. Naravno da nije uspeo, barem ne u najvećem delu tih stvari. Ja sam bila skroz naskroz žensko dete, odbijala sam se pačati matematikom i fizikom kroz celo svoje školovanje, i na pamet mi nije padalo da postajem oficir JNA. Ja sam samo htela da čitam knjige i pišem priče. Ne moram posebno naglašavati da nikad nije bilo naročite ljubavi između oca i mene. Međutim, geni su ti čudo, i čak i kad ne voliš naročito svoje odrastanje, neke se stvari iz tog perioda zalepe za čoveka toliko čvrsto da ih nikada ne uspe otresti. To je ono što zovem prljavim pelenama koje vučemo iz detinjstva. Jer, mada je uticaj mog oca tokom mojeg odrastanja zapravo bio slab (setite se, ja dolazim iz linije jakih žena), u meni ipak čuči jedan mali, vekovima star čiča Crnogorac koji stalno maše štapom i kune me zbog svake nedostojne stvari koju počinim. U nedostojne stvari spada i biti izdržavana žena. Znam, reći ćete, čudan rezon za Crnogorce, ali zapravo nije. “Izdržavana žena” nije plemenita ni herojska profesija u crnogorskom domu u kojem nema muške dece. Plemenit čin u toj situaciji bio je i ostao da žensko postane Virdžina. Da se skroz pošmukarači, zavija duvan, vodi s muškarcima razgovore na istoj nozi i (najbitnije) izdržava celu porodicu, i samu sebe. Ja zavijam duvan, metaforički rečeno, i stvarno se ceo vek mlatim s muškarcima na nekim poljima koja oni smatraju skroz ličnima – ali to nije bacanje kamena s ramena već filoSofija, u kojoj je malo časti po sebi, naročito ako će o tome suditi onaj brkati čiča koji mi celog veka sedi na glavi i urla na mene jer sramotim familiju i ime koje nosim. Ime koje je u svakom ratu otkad se zna imalo heroje, spomenike podignute u njihovu čast, najbogatiju kuću […]
Obracaju se srpskoj vladi,
Peticijom.
Promasili su fudbal.
Ne postoji srpska vlada, postoji vlada srbije. Primalac ne postoji.
Ne postoji ni srpska vojska. Postoji neka vojska srbije koja nije srpska.
Ni srpskih rudnika, rudnici srbije su kineski rudnici.
Ne postoji ni srbija, prestala je da postoji kada se utopila u open balkan sa tiranom kao prestonicom.
Pravo je pitanje kome ce jos jedan u nizu nvo odneti peticiju, a jos pravlje pitanje je ko skuplja potpise i kome, ko ga angazuje i ko placa.
Po zakonu peticija mora imati 10000 potpisa skupljenih za ne duze od 7 dana, notarska overa 50din puta 10000 (podaci se unose rukom i jedan notar moze da upise stodvadeset za dan) sedmog dana predato skupstini srbije (ne srpskoj skupstini) da bi predsednik skupstine, eto, odlucio da je ne stavi na dnevni red.
Za igranje demokratije potreban je lubrikant, jer je na suprotstavljenoj strani policija koja po pravilu sluzbe uopste nije demokratska.
Tek kada osetis da imas dovoljno hrabrosti, snage, ljudi, ideja za kripto rat, tada ne pises niikakvu peticiju nego diskretno obilazis po stanovima. Desetak najvise, dok se uvuce strah ubijace se sami.
Nikada u istoriji sveta peticija nije srusila vladu niti njene odluke. Okupaciona vlada srbije je okupaciona vlada i nema moc ni da donosi ni da menja odluke.
Kada bude postojala srpska vlada znacu kome ide peticija.
Napisala sam odgovor kod tvog prethodnog komentara 🙂
Sve što kažeš u pravu si, osim po pitanju “demokratije” s čim se ne bih složila, obzirom da ne verujem da je demokratija ikada postojala nakon što smo iz zadruga počeli da se okupljamo u veće grupe. Demokratija ne funkcioniše na nivou države, pa čak ni na nivou oblasti u nekoj. Teško da funkcioniše u opštini, pogotovo ako nije seoska. Jedina “prava” demokratija može postojati među ljudima koji se lično znaju, znaju jedni drugima vrline i mane, i na konto toga (jedino na konto toga) mogu doneti kakve “demokratske” odluke. Širenjem zajednice, to je potpuno izgubilo na značaju i izvetoperilo se u klasično holivudsko obožavanje glumaca, koje volimo ili ne volimo (glasamo za njih ili ne glasamo) na osnovu toga da li su nam lepi i lepo zbore – mada apsolutno ništa o njima ne znamo, pa čak ni da li u privatnosti možda jedu malu decu. “Demokratija” je odavno tek notorna budalaština.
Zato mislim da čak ni obilaženje stanova ne znači mnogo. Ja ne znam ništa o osobi koja je lice ideje što si mi je ponudio s praga, a svaka ideja mora imati jedno ili nekoliko lica. Ja ne znam te ljude, ne znam ko su, šta su, da li su uopšte dobri ljudi, da li su im namere časne i ozbiljne, da li su hrabri i li kukavci, hoće li se prodati za šaku srebrnjaka ili će pljunuti na nju i biti spremni da gore za ono što propovedaju… Takve stvari o ljudima i njihovim idejama možeš znati jedino ako lično poznaješ ljude, i znaš sve što su u životu počinili i kako su se u bilo kojoj situaciji poneli, na dobro ili na loše. Tako da im možeš pošteno suditi i odlučiti da ih podržiš ili ne.
Slična je stvar i s ovom peticijom. Naravno, nemam pojma ko ju je postavio (izbegla sam jednu koja je bila postavljen na sajtu jedne stranke), mada i dalje najverovatnije iza nje stoji neka stranka, ili što je podjedanko odvratno, nevladina organizacija – iako, obzirom da su sve nvo leftičarski nabrijane, malo mi je teško to da pomislim. Ali, baš zato što peticija nije nosila ničiji konkretni amblem, zastavu ili lice, odlučila sam da je potpišem. Stvar mi se nije učinila globalistički kultizam – mada su globalisti zajebani, i više nego dobro se znaju maskirati – i čak i ako je tako, nek im je. Znaš ono: zejebeš me jednom?
Svesno sam prihvatila rizik.
Rio Tinto će se povući iz Srbije kada državne ugovore koje je podmićivanjem dobila,
prava na iskopavanje i preradu rude,
skupo proda Kinezima.
A Kinezi ne mare za peticije, NVO i građanski aktivizam.
Ja sam”izborni apstinent” i ne mogu a da se ne složim s tobom, međutim, pada mi na pamet ona Sremčeva: “A no valjda da ostanemo flegmatični?”
Baš me briga da li će pomoći. Imala sam priliku da podržimm nešto što smatram ispravnim, i kad već nisam u stanju da utičem na svet -a niko od nas nije, da se ne šalimom, jer ovo više nije borba sa zmajem, već s armijom stoglavih nemani i milijardama njihovih poslušnika ispranog mozga nad kojima pobede nema – barem još uvek imam slobodu da u svojoj glavi učinim nešto što smatram časnim. Nikakve vajde za svet kao takav, ali od vajde za mene, i time se moram zadovoljiti. Mada ne još zadugo.
I ta će nam sitnica biti ubrzo oduzeta.
Pravilno je da svako uradi ono što može.
Sasvim dovoljno.
Neko će, sasvim je dovoljno, oćutati. Neko potpisati, neko javno iskazati mišljenje, neko aktivno skupljati potpise, neko prisustvovati protestima… Neko se učlaniti u Crnu Ruku.
Nismo isti i ne treba očekivati da svako da isto. Dovoljno je da svako da ono što može. Gausova kriva će učiniti sve ostalo.