Otišli su u kuhinju i tu je Tatjana nelagodno sela za šolju čaja.
Odavno se prestala osećati nelagodno s ljudima. Tokom izbeglištva, bila je prisiljena razgovarati sa svakojakima. Naučila se da pronalazi teme, popunjava ružne rupe ćutanja ćaskanjem. S najvećim se brojem ljudi mogla naći zajednička tema, pa makar i ona ofucana, o vremenu. Ono što je čoveka činilo lošim sagovornikom, bio je nedostatak dobre volje.
S Angusom McIntoshem se svakako imalo o čemu razgovarati. Bio je pametan i obrazovan, i znao govoriti. Ali nikad nije bila sasvim sigurna da on želi pričati s njom, i zato se gotovo uvek osećala pomalo kao uljez. Osim toga, ovo je bila njegova teritorija. Imala je dojam da bi bila puno hrabrija da se nisu neprekidno sretali u Kući, aristokratskom domu njegove porodice. Ali, s druge strane, možda čak ni neutralni teren ne bi imao ništa s tim. Možda bi ona bila napeta i kad bi on došao u njenu kuću.
McIntoshi su vekovima ovo ostrvo smatrali svojim dvorištem. U krugu od nekoliko stotina milja nije bilo mesta na kojem Angus McIntosh nije delovao, i osećao se, kao gospodar. Ona pomisli: volela bih ga videti u Londonu. Onda bih znala imam li se uopšte čemu nadati pri kontaktu s ovim čovekom. Ako je Angus McIntosh autokrata i u Londonu, onda toj stvari zaista nema pomoći.
Dok je prilazio stolu, imala je utisak da se kameni pod ugiba pod njegovom gorostasnom težinom, i da se zidovi razmiču kako bi mu napravili mesta. London? Ne bi London imao ništa s tim, glupačo. Uzdahnula je.
On upita:
-Ima li nekakav konkretan razlog zašto izgledate tako utučeno?
Ona pocrveni.
-Oh, ne.
-Ne umete da lažete, gospođice Petrović.
-Pravi bi se džentlmen pravio nevešt.
-Pravoj se dami ne bi poznalo.
-Šta to?
-Koliko joj je mrsko mesto na kojem sedi.
Nasmešio se.
-Ili čovek s kojim sedi.
Ona iznenada oseti stid.
-Niste mi mrski, gospodine McIntosh. Pretpostavljam da moja nelagoda uopšte i nema veze s vama.
-Svakako. Ja zaista nemam ništa s tim što je vama neugodno. Radim li šta da bi se tako osećali?
-Ne.
-Onda pretpostavljam da naprosto ostavljam takav utisak.
Ona to oćuti. On vedro reče:
-Vidim da smo na pravom putu. Ali mene ljudi inače smatraju neprijatnim. Verovatno je do načina kako se mrštim i gunđam u bradu.
I protiv volje, ona se nasmije.
-Zapravo je do vaše visine i snage, gospodine. I toga kako držite ramena i glavu. Verujem da kad uđete u prostoriju ljudi mahinalno pomisle: kralj je stigao… Čovek nesvesno povezuje fiziku nadmoć s autoritetom.
-To je pagansko verovanje.
-Nekome od dva metra visine i pesnicom koja bi bila u stanju razlupati stolove i glave, svakako je lako da se time sprda.
On se nasmije.
-Oprostite. Nikako mi nije namera da vas plašim, miss.
-Priznali ste da ste me namerno plašili.
-Ali svakako ne fizički?
-Oh, to ne.
-Što nam nije od naročite pomoći. Hajde da vidimo jesam li sposoban za bolje.
Ona trepne.
-Za bolje, gospodine McIntosh?
-Imamo dovoljno vremena, a ja kuvam vanredan čaj – za šta i usprkos izostanku bilo kakve pohvale s vaše strane znam da niste mogli prevideti.
Ona se smijala. On nastavi:
-Ovo bi mogla biti ugodno iskorištena prilika. Kažite mi, gospođice Petrović, šta volite?
Ona je još uvek bila nasmešena, ali je na njegovo pitanje podigla obrve.
-Šta volim..?
-Upravo tako. Na šta ste slabi?