Tatjana je slegla ramenima.
-Na davnu istoriju pre civilizacije. Na mir i tišinu duboke šume. Na šume. Na gust sneg noću. Na irsku narodnu muziku i legende. Tek progledale kučiće ostavljene na ulici u kartonskoj kutiji. I na Tolkiena.
On ju je ćutke posmatrao dok je govorila. Onda se nasmešio:
-Tolkiena?
-Da. Kod kuće sam imala Gospodara prstenova, ali je izgoreo zajedno s pola mog rodnog grada. Planirala sam da se u Engleskoj jednom častim luksuznim izdanjem, znate, onim s originalnim ilustracijama. Ali to je uvek bilo van mojih finansijskih moći. Kraljevske se knjige ne štampaju za imigrante.
-Knjiga je puka pisana reč. Priča je ono što vredi, ne skupocena hartija.
-Tačno. Zašto se vaše knjige ne štampaju u džepnom formatu, gospodine McIntosh?
-Nemam pojma. Možete da kontaktirate mog izdavača, ako vas baš zanima.
-Zar vas ne interesuje kako vaše knjige izgledaju?
-Ne interesuju me moje knjige nakon što ih završim.
-Ali neka literatura zavređuje da bude u skupim koricama.
-Pripadnici nekih srednjevekovnih kultova su smatrali da bi određene knjige trebale biti uvezane u ljudsku kožu. I nacisti su razmišljali o tome. Ali što se mene tiče, korica uopšte ne mora biti.
-Kruna mora da stoji na jastuku od damasta.
-Ili prestaje biti kruna?
-Zar nisu vaše reči da ljude treba staviti tamo gde pripadaju?
-Ljude, miss Petrović. Ne knjige. Da li smatrate knjige važnijim od ljudi?
-Licemerni ste. To je vaša teorija, ne moja.
-Ja ne marim za ceo ljudski rod. Ali do nekih njegovih pripadnika mi jeste stalo.
Nasmijao se.
-A vi ste svakako snob. Zašto bi Tolkien bio u luksuznom povezu, ili kruna na jastuku od damasta? Zato što se to podrazumeva?
Ona se malo uvredi.
-Andersen kojeg ste kupili Morag dopire mi do kolena. Koštao je pravo bogatstvo, pretpostavljam.
-Ali Morag je dete. Nju je još uvek moguće zaslepeti sjajem.
-Što ne zadire u bit Andersena kao takvog.
-Tačno. Zato su skupe ilustracije bespotrebna budalaština.
Ona hladno reče:
-U redu. Snob sam, i imam određene trivijalne nazore. Ali baš me briga šta vi o tome mislite.
-Potpuno se slažem.
-Pitali ste me na šta sam slaba. Na šta ste vi slabi, osim na svoju ćerku?
-Na mir sobe. I na ovo ostrvo. Nikad ne bih živeo nigde drugde.
-Rekli ste mi da niste patriota.
-I nisam. Svakako ne u smislu onoga što Škoti smatraju za patriotizam.
-Ali to je možda balast velikih porodica. Aristokrate imaju drukčiji stav spram zemlje.
On je zablesne onim svojim savršenim zubima mladog i snažnog muškarca.
-Koliko aristokrata poznajete, miss?
-Znam vas.
-Ne bi se baš reklo da sam ja tipičan primer, zar ne?
-Gluposti. Zato što ne sedite u zamku koji se nedeljom otvara za turiste? Vi ste direktan potomak gospodara. Svakako mi nećete reći da vam krv nije plava?
-Krv je krv, gospođice. Svaki čovek krvari crveno kad ga posečete.
-Poštedite me. Odrasla sam u zemlji koja je imala pedeset godina besomučne propagande o jednakosti. Naše je plemstvo poklano još pre nego su mnoge loze ovde i ustoličene. Ali ono što sam ja uvek mislila o tome, jeste da se nasleđe ne može zanemariti.
-Zar zaista? Mislite li da ljude određuju njihova prezimena?
-Ne. Mislim da ljudi od svojih očeva nasleđuju određene predispozicije. Od vas zavisi šta ćete s tim napraviti.
On ju je neobično posmatrao.
-Nemate baš nazore tipične za 21. vek i urbanu mladu devojku.
-Rekla sam vam da sam raritet, zar ne? Verujem u neke temeljne, tradicionalne stvari. U poštenje, obraz i datu reč. U viteštvo. U podele na muške i ženske uloge na ovome svetu. Muškarci i žene se razlikuju, šta god feministkinje volele čuti.
On se nasmije.
-To svakako ne bi volele da čuju.
-Možda je slučajnost, ali sve feministkinje koje sam lično znala bile su ružne, brkate muškarače; ili duboko frustrirane. Žena podiže revoluciju kad muškarci za nju ne mare.
-Nema besa u paklu do besa prezrene žene? Je li tako, gospođice Petrović?
Slegnula je ramenima.
-Ericu Jong je ljutila teorija o snazi iza prestola. Zato se udavala četiri puta i pisala besne knjige o razočaranjima i muškim izdajstvima. Ali žena jeste snaga iza prestola. Ne vidim zašto bi to ikome bio problem. Tako ovaj svet funkcioniše: muškarci poseduju, a žene vladaju.
On se ponovo nasmije.
–Sad zvučite kao feministkinja.
-Ne. Zvučim kao moja baba kod koje je bio novčanik i ključevi od kuće. Nekada su žene bile mudrije. Nisu nadizale galamu jer su znale da su one stub društva.
-Teorija o boginji majci?
-Civilizacija je napravila haos u ljudskim glavama. Volela bih da sam se rodila u jednostavnije vreme.
-Ali i sa ovim se sasvim dobro snalazite.
Ona ga pogleda.
-Mislite? Izbeglica sam u ksenofobičnoj zemlji. Nemam stalno zaposlenje niti sigurnost bilo koje vrste.
-Ali imate pamet i jezik.
-Utoliko gore. Od izbeglice se ne očekuje da bude mnogo vispren. Ako Englezi išta mrze, onda mrze da im stranci pokažu da mogu sve što i oni, kamoli bolje.
-Međutim, sad ste u Škotskoj. Možda nađete da smo drukčiji od Engleza.
Ona veselo reče:
-Nabusitiji, naprimer? Bahatiji?
-Možda. Ovde ljudi nisu naročito trpeljivi.
-Šalim se, gospodine McIntosh. Englezi mi se ne sviđaju. S mojim nasleđem, Kelti su kudikamo prihvatljiviji.
-Jeste li i vi plah narod?
-Mi smo jedini narod koji je ratovao u Evropi posle Drugog svetskog rata. “Plah” je preblag izraz.
-Ne zvuči kao da ste mnogo ponosni.
-Nisam. Temperament je jedno, ali započinjati ratove u današnje vreme mogu samo budale.
-Amerikanci ratuju po celom svetu.
-Ali ne u svojoj kući. Oni su beskrupulozni, ne budale.
-Nekako sam imao utisak da ste vi patriota, gospođice Petrović.
-Niko ko ode na zabačeno ostrvo u Škotskoj nema se pravo tako nazivati.
Nasmijala se.
-Izgleda da smo deficitarni s patriotizmom pod ovim krovom. Ali pretpostavljam da su vaši preci to odradili i za vas.
-Zar niste rekli da plemstvo drukčije gleda na zemlju?
-Na državu. Ne sumnjam da su vaši preci srčano branili ovo ostrvo kad je situacija to zahtevala?
-Zaista jesu.
-Plemstvo se vezuje za svoj posed, ne za nacion. Možda zato vi danas ne marite za to što ste Škot. Umesto toga, marite za ovo ostrvo, kao i svi McIntoshi ikada.
Pogledala je na sat.
-Kasno je. Hoćete li se dugo zadržati u Londonu, gospodine McIntosh?
-Ne.
-Lepo. Onda ću brzo videti Morag, odmah posle Božića.
-Zašto posle? Pretpostavljam da ste za Božić slobodni.
-Da, ali McGonagallovi su mi kao porodica. Otkad sam počela da radim za njih, svaki sam Božić provodila pod njihovim krovom.
-Ne želim da vam remetim navike. Ali znam da bi Morag bilo drago da vas vidi za Božić, ukoliko nađete vremena. Nadam se da to ne smatrate prevelikom drskošću?
-Naprosto sam mislila da je Božić porodični praznik i da biste ga voleli provesti sami s Morag.
-Ne mislite valjda da bih vas u tom slučaju zvao?
-Ne, naravno. Ne vi.
-Nisam mnogo uljudan čovek, gospođice Petrović. Pogotovo ako se to kosi s mojim ličnim željama i navikama.
-To mi je savršeno jasno, gospodine McIntosh. Pretpostavljam da vi sve uređujete tako da vam odgovara.
-Svako bi pametan trebao. Do viđenja, miss.
Ona mu okrete leđa i ode bez pozdrava.