Počelo se prikradati veče, i Morag ju je ispratila stepeništem do hola. Svo su vreme provele na spratu u Moraginoj sobi i nisu videle ni Moraginog oca ni njegovu gošću. Što se nje ticalo, nije mogla poželeti bolje. Nije imala nikakvu želju da sreće Honourable Catherine Jones, a ni Angusa McIntosha. Bila je umorna kao pas, kao da su je sve godine rata i izbeglištva konačno sustigle, i sve što je želela bilo je da se vrati u svoju sobu pod krovom McGonagallovih i spava danima. Osećala se mala, jadna i bespomoćna, mizerna kao retko kad. Pogotovo kad su se jedna vrata u prizemlju širom otvorila.
Ona je već imala obučen kaput i rukavice i gotovo je držala ruku na prastaroj bravi, kad je začula glasove i ženski smeh i vrata se otvorila. Tu je na pragu stajala vrtoglavo lepa, kraljevska žena volšebne velške lepote, poput čarobnice. Tatjani se učini izuzetno visoka i negovana, sa svojom divnom crnom kosom rasutom po ramenima i onim tamnim očima bez zenica. Smejala se dok je izlazila, a onda je ugleda i zastane u pola pokreta. Osmeh joj malo izbledi. Rekla je:
-Oh, Anguse, pa to je ona tvoja lepa dadilja!..
Glas joj je bio posprdan. Stajala je na tom pragu i gledala je kao da je neka retka zverka u kavezu, možda rob doveden u lancima na dvor kraljevima da se zgražaju njegovom egzotikom, kraljevima koji bi vrištali od smeha kad bi im se reklo da je i to čovek.
Angus McIntosh je bio za njenim leđima. Mirno je rekao:
-Zar već idete, miss Petrović?
Nisu se sreli posle one rasprave pred zastavom McIntosha i njenih zadnjih reči pri odlasku. Ona se nasmeši:
-Odavno sam stigla, gospodine McIntosh.
Skrštenih ruku, Eileen ju je posmatrala malčice nakrivivši kraljevsku glavu. Rekla je, ne skrečući očiju:
-Mislila sam da gospođica živi pod tvojim krovom, Anguse. Nisam znala da je plaćaš po satu.
U uglu njenih usta titrao je podsmeh. Tatjana ispravi ramena, i baš je zaustila kad začu njegov glas:
-Ah, gospođica Petrović nadsve ceni svoju slobodu.
Ona zblanuto pogleda u njegovo lice, i onda se zgrozi kad isto ruganje uhvati i u njegovim očima. Eileen se osvrne preko ramena.
-Kako smo neotesani, dragi! Pričamo o gospođici kao da nije prisutna.
Opet je pogledala u nju i snishodljivo rekla:
-Oprostite, miss. Ali Angus vas ni jednom rečju nije pomenuo. Sasvim sam smetnula s uma da smo se srele u Londonu.
Tatjana pomisli: ha!
Mogla je reći; ali, draga, mene niko ne zaboravlja, i još desetinu zajedljivih stvari koje su joj istog trena pale na um i već vibrirale na vrhu jezika, ali tamo je Morag stajala u tom holu s njima, gledajući napeto i bržno, i imala je važnijih stvari u životu nego je gađanje rečima s bogatim velškim kučkama. Zato je ljubazno rekla:
-Ne mari, miss. Ne verujem da bismo se ikada družile.
Odmah je potom odvratila oči s nje na Morag. Nežno ju je povukla za pletenicu i nasmešila se.
-Sad mi je vreme da idem, dušo. Mnogo mi je žao.
Morag je zurila u nju, poluotvorenih usta, i ona pomisli kako će je svaki čas zaslepeti suze. Hitro se okrenula i smesta izašla, i gotovo celim putem do grada trčala.